LOGOS

srijeda, 10.11.2004.

nastavak o čovjekuBogu

Ivan Pavao II je pozvao sve kršćane na molitvu u kojoj će tražiti jednodušnost svih koji vjeruju u Krista, a u koga treba vjeru primati iz Evanđelja kao krune i vrha sve objave i vrela istine. Jednodušnost svih koji vjeruju u Krista po Radosnoj vijesti je Božji cilj kojeg želi ostvariti s ljudima i on ujedno predstavlja spasenje za ljude. To je pitanje oko kojega treba biti usmjerena sva ljudska molitva, jer ono u sebi obuhvaća sva druga pitanja. Jednodušnost je isto što i ekumenizam, ali je možda još bolja riječ, jer nema u sebi “izam” već je nekako toplija više se odnosi na svakog čovjeka, a ne samo na dužnosnike ili znanstvenike. Jedna duša znači jedno opće promišljanje s istim ciljem, jednak osjećaj tuge ili radosti zbog jednakog razumijevanja biti, jedno Tijelo koje diše skupa...
- 11:16 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 09.11.2004.

nastavak o čovjekuBogu

Papa Ivan Pavao II je rekao jednu od mnogih izuzetnih rečenica po tom pitanju, ekumenizma: “Lišili smo svijet zajedničkog svjedočanstva koje bi spriječilo mnoge muke, a možda i promijenilo smisao povijesti...”( Svi Mea Culpa Ivana Pavla II). Jedinstvo kršćana oko evanđelja koje potiče ljude u potrazi za Bogom ljubavi imalo bi takav pozitivan utjecaj da “bi promijenilo smisao povijesti” svijeta. U tu povijest spada i moj život, dakle, i moj smisao postojanja bio posve drukčiji da je kršćanstvo uspjelo u svojoj misiji. Mnogih patnji ne bi bilo. Sve bi bilo drukčije. Tako da za ono što ja jesam veliku odgovornost ima samo kršćanstvo kao cjelina kroz povijest. Ja sam se rodio u socijalističko-komunističkom društvu koje je direktna posljedica kršćanskog neuspjeha. Izronio sam po rođenju u svijet koji je bio obilježen razdorom kršćana i neuspjehom evanđelja koji je uzrokovan upravo kršćanskim razdorima. Zbog toga je ova Papina rečenica izuzetno teška i to pogotovu kad kaže: ”Lišili smo svijet”. To znači da su lišili i mene, jer sam ja dio tog svijeta. To isto tako znači da sam i ja kada sam postao kršćanin lišio svijet tj. druge ljude tog zajedničkog svjedočanstva, također. I ja sam pristao na kršćanske podjele i na nauke koje druge kršćane gledaju kao najgore moguće neprijatelje, gore od nekršćana. Sada se pitam: “Zašto?” Čemu “nauke” koje osuđuju druge kršćane kad se nalazimo u trenutku povijesti kada je jedinstvo nužno. Ono više nije privilegija već nužnost. Na tragu dva osnovna razdora nastaje mnoštvo. Razdor između istočne i zapadne Crkve, reformacijski razdor uzrokom su nastanka čitavog mnoštva novih kršćanskih pokreta u 19. st. Tu je riječ o metastazama. Sada sve izgleda nepremostivo.
- 14:17 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.11.2004.

ČovjekBog III

Tek se danas, zahvaljujući ogromnom utjecaju Ivana Pavla II, kršćansko jedinstvo počinje razumijevati u svoj težini i sveobuhvatnosti. Ekumenizam je počeo na inicijativu protestantskih crkvi te je kao ideja dobio zamaha II Vatikanskim koncilom, ali je papa Ivan Pavao II otišao najdalje i najdublje u ideji koja je jedini pravi iskaz obraćenja Kristu. Dapače, ekumenizam je ono što vraća kršćanstvo na prvotnu stazu i ponovo mu otkriva smisao i svrhu. Isus je u Ivanu 17,21., iskazao najdublje moguće riječi kada je rekao: “Da svi budu jedno.” U tim riječima je bit kršćanstva. Obuhvatiti sve ljude, sav ljudski rod ujediniti zbog Isusa. Ekumenizam počinje s obnavljanjem kršćanstva, a završava s ujedinjavanjem svih ljudi i svih vjera i to zbog Isusa i u ime Isusa. To je cilj. Ako sagledamo kršćansko nejedinstvo i međusobnu mržnju kršćana kroz povijest postaje nam mnogo jasniji utjecaj kršćanstva na nastanak komunizma, ili Islama, koji su reakcije na zastranjenje kršćanstva.
- 09:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 05.11.2004.

nastavak o čovjekuBogu 2

Sada bi po slijedu logike trebalo zaključiti kako svaki pojedinac po svojem izboru pristaje uz Isusa ili uz Adama tj. novozavjetnim rječnikom rečeno uz “svoju staru narav”. Stvari nisu jednostavne, zaključuje svatko tko je to probao. Odlučiti slijediti svoju predstavu Krista još je i moguće, ali zaista stvarno ju slijediti, ne. Nije moguće slijediti Krista zbog nemogućnosti analiziranja, procjenjivanja i djelovanja u svakoj situaciji posebno, niti u velikim odlukama. Čovjek ne može kao pojedinac biti svjestan svojeg položaja u Čovjeku. Stoga je Isus ne samo Začetnik, već i Završitelj toga spasenja. On iz svoje božanske sfere utjecaja može pravilno prosuđivati uzimajući sve parametre u obzir te svrsishodno djelovati. U Isusa se vjeruje na dva načina. Prvo, kao u onoga koji je stvarno bio i koji je Temelj nade i vjere, a drugo , je kao u onoga koji jeste sada jednak Bogu i koji djeluje kao Bog. Znači, Isus je djelovao kao čovjek i otpočeo mogućnost spasenja, a Isus sada djeluje kao Bog i to isto spasenje ostvaruje vodeći računa o svakom pojedincu. Vjerovati i prizivati Isusa ima spasenjski značaj za pojedinca. Isus koji može davati sve što je davao i kao čovjek na zemlji, i sada može i više od toga, zdravlje, mudrost, znanje, vodstvo....... Pismo kaže u Rim 10. poglavlju: “..kako će prizvati onoga za koga nisu čuli, a kako će čuti bez propovjednika”. U svijetu je stalni nedostatak prizivanja Isusa i to pravilno shvaćenog. Zbog toga je sablazan nejedinstva u kršćanstvu strašan. Razdori i međusobna proklinjanja samih kršćana uzrok su odbacivanja Isusa kao živog Spasitelja. Kršćansko nejedinstvo je najveći grijeh, jer je bacilo ljagu na “jedino ime s kojim se može spasiti”. Isus je ime koje se sve manje veže u njegovo pravo značenje. To nije čudno s obzirom da je ono najvažnije. Iz toga razloga je ekumenizam od presudnog značenja i iskaz je žaljenja kršćana zbog sablazni koje su obilježile povijest.
- 09:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.11.2004.

nastavak o čovjekuBogu

Bog ne ljubi svijet, ali ga želi ljubiti, ili Bog ljubi svijet, ali ga ne može prihvatiti. Ova biblijska proturječnost kada se govori o ljubavi prema svijetu s jedne strane, a s druge se kao npr. u Ivanovoj poslanici kaže da onaj tko ljubi svijet postaje Božjim neprijateljem krije blagonosno razumijevanje. Ove tvrdnje uzete zajedno daju blistav zaključak o Bogu. Bogu koji ne može reći blagoslov i odobravanje za svijet, ali koji će sve učiniti da svijet bude dostojan njegove naklonosti. Tako je On u svojoj nepromjenjivosti pokazao kako je i njegova ljubav nepromjenjiva, ona se ,dapače, prilagođava potrebi. Svijet koji je obilježio Adam-prvi Čovjek, treba biti promijenjen po Novom Čovjeku – Isusu koji je za razliku od Adama rođen, a ne stvoren. Adam stvoren, načinjen od “praha zemaljskog” nešto je drugo od Isusa koji je rođen iz utrobe žene koja je načinjena od Adamovog “rebra”. Tako Adam spada u ono prvotno stvaranje svijeta dok Isus otpočinje novostvaranje tj. rođenje Čovjeka koje je proces, a ne čin. Ono traje dok se Čovjek ne “rodi na svijet” te tako i taj svijet spasi. Spasenje svijeta je stoga isto što i spasenje Čovjeka. Svijet nema smisla bez čovjeka, a čovjek se ne može više načiniti već jedino roditi iz toga svijeta u kojem se i nalazi. To nije zbog neke Božje nemoći, već iz osmišljenosti postojanja. Čovjek se budući jednom stvoren, može jedino sukladno svojoj volji “nanovo roditi”. Isus je začetnik tog novog Čovjeka, a tim i spasenja čovječanstva, svih ljudi. Isus je jedini čovjek koji je želio da se svi ljudi spase te tako otvorio put “zidanju” Tijela Čovjeka -novog Adama. On je tako dao izbor svakome, između pripadnosti Adamu kao kolektivnom tijelu ili Isusu kao kolektivnom Tijelu. Pojedinac se tako “uzidava” u jedno ili drugo po svojoj volji te stapajući se sa svojim izborom dijeli i njegovu sudbinu. Božju naklonost Kristu zbog činjenice da je poželio spasenje svih ljudi bez razlike ili sudbinu Božje osude Adama na smrt tj. nestajanje uz opću osudu njegovog čina izdaje. Presudna je bila Isusova ljubav tj. “želja” da se Svi spase kojom je On obgrlio cijeli svijet te tako inicirao ustoličenje novog Čovjeka, jer ne bi ga moglo biti bez da je netko poželio njegovo stvaranje tj. u ovom slučaju rođenje. Tako se iz Adamovog tjelesnog obličja rađa novi čovjek, napuštajući “staro” obličje i oblačeći novo po Isusu Kristu definirano. U tome je bitna razlika između Isusa i Adama i to je pokazatelj grešnosti jednoga i pravde drugoga. Naime, Adam je čovjek podjele i onaj koji nije poželio da se svi ljudi spase, već je uspostavio sud i nagovijestio presudu kada je za grijeh optužio ženu, te tako sebe opravdavao pokazujući sebe pravednijim u grijehu od nje. Isus je za razliku Čovjek ujedinjenja koji je oprostio i onima koji su bez dvojbe krivi za njegovu smrt,a nije zaboravio poželjeti spas i za one koji su mu bili daleko i nepoznati. Tako Adam započinje podjele po “stupnjevanju pravde”, a Isus ustanovljava ujedinjenje svih te tako omogućuje nadu i vjeru po svojoj ljubavi. Od Isusa postoji nada i vjera u spas Čovjeka tj. svijeta, svih ljudi.
- 10:42 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 29.10.2004.

Čovjekobogoslovija


Čovjek-Bog

Ova knjižica je sažetak mog istraživanja kršćanstva na koje sam bio pozvan po svojoj osobnoj potrebi ne umišljajući pri tome posebnost niti nadahnutost. Sve što se nalazi u tekstu koji sljedi objektivno je već postojalo kao dio ljudske misli te nije ništa novo. Novo jeste u subjektivnom smislu, jer je posljedica moga istraživanja koje je bilo pokretano prazninom moje egzistencije i potrebom za potragom. Djelo nema nakanu postavljati moralna ili teološka mjerila, ono je čista filozofija i to nestručna ili laička. Ono je i pokušaj “spašavanja” filozofije kao potrebe svakog čovjeka. Filozofija kao ljubav prema mudrosti je zapravo svojstvena svakom čovjeku, jer svaki o sebi misli kao o mudrom biću koje promišlja stvari. Manje je poznato da Biblija izjednačava pojmove mudrost i pobožnost te se stoga o filozofiji može govoriti i kao o pobožnosti, a da se pri tom pokuša obgrliti i teologiju kao filozofiju Božje Riječi i onu najgrublju ateističku filozofiju u kojoj na prvi pogled nema mjesta za Boga.

“u svim ljudima priznati brata Krista te ga ljubiti riječju i činom” II VKdokumenti
Priznati je suprotno od prepoznati. Ako se nekoga prepoznaje kao nešto, onda se priznavanje ili nepriznavanje vidi kao očiti iskaz volje prema tom. Tako onaj koji ne nepriznaje blizu je gubljenju osjećaja za stvarnost. Međutim, ako se ne prepoznaje nešto kod nekoga, ali se temeljem nečije riječi koja tvrdi da on to jeste, istog priznaje kao da je nešto što na prvi pogled nije, onda je tu posrijedi vjera i poslušanje rečene riječi tj. tvrdnje. Tvrdnja se može iskazati kako riječju tako i konkludentnim radnjama. Latinska riječ koja se ovdje prevodi kao “priznati” znači ujedno i “prepoznati” te se tako smisao proširuje s priznavanja na temelju riječi i na razumijevanje nevidljive ili ipak vidljive stvarnosti čovjekovog božanstva. Isus je tj. Bog je ustvrdio da je Isus čovjek i Bog, i to riječju i konkludentim činima. A Isus je tvrdio da je svaki čovjek Bog tj. Sin Božji, kada je citirao Davidov Psalam: “Bogovi ste...”( negdje u Ivanu......)
Tako priznati “u svim ljudima brata Krista” znači priznati Božje ovaploćenje u njima ili bi se to moglo ustvrditi samo za Isusa koji je “slika Boga” ? Isus je došao “svojim siromaštvom ljude obogatiti, dakle , on budući u “Božjem obličju.....ponizi sam sebe” tako što se ovaploćio kao čovjek te je u tome njegovo osiromašenje, a naše obogaćenje je u tome što je taj čovjek postao tim činom Bog. Te i više od toga ima za cilj i sve druge ljude “učiniti sličnim njemu” tj. Bogovima! Tako se objedinjuje odnos prema Bogu i čovjeku u jedan odnos. Pri tome kao da se zanemaruje svaka različitost među ljudima, jer je ova “slava” pripisana svima, mada na oči teže uočljiva, ali ipak kao da i nije nemoguća za prepoznati. Mada čovjek po svojim najočitijim osobinama liči na najljepšu životinju te se zadovoljenje nagona može smatrati njegovom najvećom srećom, Bog tvrdi da je čovjek Bog. Pa čak i bolestan duhom i tijelom on je Bog, mada sa problemom, ali bez mogućnosti da se njegovo dostojanstvo oduzme, jer je ono zasnovano na Božjem tvrđenju tj. nameće se ljudskim iskustvom u kojem se vide čovjekovi pokušaji vladanja i kontrole svojstveni Bogu, ali zbog neznanja i osjetila zarobljenim u frustraciji vlastitog neuspjeha da se izrazi vlastito božanstvo. Tako nespretan i slab, čovjek je Bog po svojem statusu, a ne po moćima, mada i one postoje. Može li čovjek utjecati na prirodu tj. na svijet oko sebe? Ili čovjek samo djeluje u društvu ljudi sukladno društvenom poimanju svijeta te tako, i u ljudskom pogledu na svijet, i u vrijednostima koje vladaju među ljudima zbog neznanja? Čovjekovo je dostojanstvo ponajviše ugrozio tj. poništio sam bližnji -brat čovjek. I životinje mogu pogaziti čovjekovo dostojanstvo, a i sile prirode ukoliko ih promatramo kao same sebi svojstvene i samodovoljne, međutim, ponajviše i na najponižavajući način čovjek sam sebi oduzima dostojanstvo koje mu je Tvorac dao i daje mu. Tako se rat protiv Boga ne može odvojiti od rata protiv samog sebe koji sam slika Boga i njegovo djelo, ali djelo sa vlastitom božanskom slobodom, koja je samo ograničena osobnim ograničenjima osobe čovjeka koji je daleko od savršenstva tj. do punog pobožnjaštva ljudskog roda. Tako čovjek postoji kao “ne-bog “ samo zbog svojeg ne-savršenstva, a ne zbog toga što mu nije priznat status Boga. Tako se i sam Bog kao jedno i nedjeljivo biće očituje i govori čovjeku po čovjeku te se u čovjeku oslikava. Vrlo su rijetki događaji u kojima je samo božanstvo govorilo svojim glasom (kojeg se uostalom naziva angelos – anđelom) dakle ukoliko se anđeli shvate kao osobna bića , opet po posredniku Bog govori, a ne direktno. Može li se dakle, vidjeti Boga, mimo njegovih stvorenja? Vidjeti ga, baš njega? Vjerovatno bi odgovor bio i da i ne. Da, jer se sjećam primjera kad Mojsije traži vidjeti Boga te ga uspjeva vidjeti s “leđa” i po njegovom nabrajanju sebi svojstvenih osobina. Bog mu izričito kaže da ga se ne može vidjeti “u lice” , jer bi to prouzročilo smrt vidiocu. Dakle, mogu će je ali zbog smrti nije. Ipak, ne treba zanemariti i ono Augustinovo promišljanje o Bogu kao netvari kao onome koji je sve u svemu ali koga ništa ne obuhvaća niti on nešto obuhvaća, dakle svuda je on u cijelosti prisutan, ali ne može ga se u ničemu držati niti on nešto drži u sebi. Isusova prisutnost u hostiji prigodom euharistije to najbolje uprizoruje. Međutim, bez da donosim konačne sudove, nisam u mogućnosti upraviti ovu raspravu u nekom daljnjem smjeru te stoga zastajem.... Ako bi se odlučio nastaviti moje izlaganje to bi moralo biti nešto blizu razmišljanja o Logosu. Citiraj Ivanovo evanđelje “U početku bijaše Riječ................................................................................................. Logos – Riječ, smisao, ideja, filozofija, misao..., nešto što daje svrhu i osmišljava ju i ostvaruje. On je ono zbog čega se, i po čijoj zamisli, sve kreće. Logos je smisao i svrha svega postojanja, koje iz Logosa proistječe i k njegovom vrhunaravnom cilju se kreće. Međutim, ne bi valjalo zaobići i antilogos, kao sam bitak antikrista tj. svakoga tko ide protivno smislu kojega određuje i daje Logos, kao prasvrha i smisao. Isus je Logos tj. ona svrha i smisao kojeg daje Logos u svom potpunom ostvarenju. Isus je tako pobuda na vjeru u Logos, na prihvaćanje svrhe, jer se vidi ka čemu smjera i što donosi. On tako predstavlja budućnost, oslikava ju i daje nama vjernicima u Logos voljnost potčinjenju toj iskonskoj svrsi svih stvari. Temelji su: smisao, svrha, učenje, razumijevanje, razvijanje (evolucija na neki način) i upravljanje (red) svih stvari. Logos ih objedinjuje sve, jer ih on i određuje, a i upravlja. Biti jedno s Bogom stoga nije ništa drugo do biti sukladan općem smislu svega. Imati smisao tj. raspoznati ga znači pristati uz Logos te tako i doći do ostvarenja smisla tj. do svrhe svih stvari i samog sebe. Pronaći sebe u ostvarenom Logosu jeste ono na što Isus misli kada kaže “biti jedno s Bogom”, jer Bog je Riječ (Logos). Kada kažemo da vjerujemo u čovjeka od mesa i kostiju-Isusa mi zapravo vjerujemo u onoga “koji stoji iza njega” tj. u ono što On predstavlja, a to je vječni Logos. Logos je sebe u potpunosti ostvario u Isusu te se tako i pokazao tj. otkrio smisao svega. Naravno, da to nije slučajni uspjeh nekog čovjeka, već dio plana koji je Logos unaprijed osmislio te je Isus tako u potpunosti Logos kao osoba te je i smisao čovjeka Isusa u Logosovom planu da bude utjelovljenje Boga – Logosa. Međutim, ta “slika Boga” se prije svega odnosi na vrhunac ostvarenja svrhe i na vječni smisao svega, dakle, samo tako se može “vidjeti” Riječ, misao kao osobnost koja jeste, kao što kaže u Pismu: “Ja sam onaj koji jesam”. Djelo onoga koji ga radi govori tko je on. Tako mi danas imamo lošu sliku o Bogu zbog zamućenja savršenosti njegovog djela, a Isus kao potpuno djelo razotkriva ono što će biti sa svima i što je Božje djelo stvaranja, te tako otkriva po otkrivenju Božjeg djela smisao i svrhu Božjega stvorenja, a samim tim skida pokrivalo sa samog Božjeg lica koje se odrazuje(zrcali) na stvorenju. Tako reći da kad gledamo Isusa vidimo Boga, jeste točno. Zamućenje postoji zbog volje Logosa da dozvoli besmisao, promašaj svrhe, neznanje, autizam, nazadovanje i nered tj. odstupanje od reda svih stvari. Tu kad stvorenja promišljaju ono što je već Logos smislio tj. samu Riječ ili smisao svega, stvorenja imaju prostor iskazati svoju volju tj. usklađenje sa smislom ili antismisao tj. antilogos. Logos nije matematička jednadžba ili zakon po kojem sve funkcionira, On je živa osoba, ali kao netvar. Ne može biti zarobljen u nečemu, ne može držati nešto te tako biti zauzet, ne može umrijeti tj. nestati, ne može postati, jer nema postojanja bez njega. On JESTE ONAJ KOJI JEST , SVETAC ONAJ KOJI JEST DUH, KOJI SVE ČINI. Duh je čudna riječ,a ako bi ju morao nekako jasnije iskazati ne vidim drugu riječ do riječi netvar.
Tako netvar dokazuje svoje postojanje upravo suprotnim osobinama od tvari. Onaj tko ne vjeruje u netvar kao oblik nad postojanja, bi ju mogao nazvati običnim ništavilom. Stoga se u Boga mora vjerovati. Ali, smisao se može dokazati ukoliko se prati oživotvorenje netvari u njenom djelovanju u našem svijetu tvari. Smisao se bez sumnje vidi. Stoga je Isus govorio o vjetru kad je uspoređivao djelovanje duha. Čuješ ga, a ne vidiš. Lišće šušti, i grane se lome od nečeg nevidljivog. Ipak ne treba smetnuti s uma da je i vjetar dio ovog tvarnog svijeta te ga je Isus uprizorio samo kao usporedbu sa netvarnom stvarnosti, jer je i vjetar samo dio smisla koji je u Logosu.
Korijen čovjekovog pobožanstvenja treba tražiti u Bogu kao onome koji se daruje, koji izlazi van sebe te druge čini bogovima ili čak Bogovima. Problem današnjeg čovjeka je matematički način razmišljanja koji ga obuzima, za razliku od nekih prošlih vremena kad je čovjek razmišljao metafizički. U pogledu razumijevanja pojma “jedan Bog” to je presudno. Kada mi danas kažemo da vjerujemo u jednog Boga mi to mislimo na matematički način kao jedan (broj 1) , dok čovjek prošlosti kada definira nauku o Trojstvu misli pod jednim Bogom na tri Boga! To je stoga što on ne razmišlja matematički već pokušava i uspjeva proniknuti u bit, smisao , suštinu stvari. Dakle, kad se kaže jedan Bog misli se na jedan Logos, jedan smisao, jedno Božanstvo koje može biti matematički gledano i kao broj tri (3). Dapače, ovdje nalazim sam temelj postavke čovjek-Bog, u tome što je čovjeku stapanjem s Božanstvom, i to zbog toga što se Bog ostvaruje izvan sebe u davanju od sebe, zaista moguće biti Bogom! Čovjek može biti jedan od Bogova koji u nematematičkom smislu čine jedno Božanstvo. Tako se kroz jednu osobu Božanstva - Sina - može gledati na veći broj Božjih sinova, čak na milione , milijarde, bilijune ljudi – Bogova koji su matematički gledano umnožili monoteizam u politeizam, ali samo matematički, a ne metafizički! (usporedi Ivanovo evanđelje1,12) Sada smo postavili logički temelj za nastavak ovog pisanja o čovjeku – Bogu. (Više o tome vidi Ratzinger)
U Postanku 3, --- Bog kaže da je čovjek “postao jedan od nas”. On je već bio stvoren kao slika Boga, a sada je po spoznaji dobra i zla i na neki nutarnji način postao kao Bog(ovi). Bog mu je zapriječio da “ubere ploda s drveta života i živi vječno”, jer je čovjeku još preostajala bitka sa samim sobom tj. sa dobrim i zlim u sebi i van sebe. U tome se vidi kako ni sam vječni život ne bi značio čak i uz mogućnost izbora između dobra i zla, da je netko postao u potpunosti Bogom, jer trebalo je stopiti se s Logosom tj. sa vječnim smislom svih stvari. Tako se taj Logos nameće kao jedan Bog u svima Bogovima. Shodno tome neka bolest ili slabost ili jednostavno smrtnost nije tvrd razlog da se nekoga apsolutno odbaci kao mogućeg Boga. Drugim riječima čovjek mada u slabosti i ne sliči na nekog Boga već više na roba, ali ipak s mogućnošću da npr. počini ubojstvo (što je svojstveno božanskoj moći davanja i uzimanja života), ipak može i jeste Bog u koliko je u njegovoj biti onaj prabitak tj. Logos. Čovjek se stoga susreće s Isusom kao čovjekom Bogom tj. Bogočovjekom onim koji ima smisao u sebi i to tako da se ona očituje u punini života kojim je on obasjao svu povijest sve do sada. Isus je onaj koji nas potiče k Logosu i poziva nas u sutjelovljenje s netvarnim ali stvarnim. Isus je On. On jeste onaj koji jeste. Svo to bogatstvo je nevidljivo i netvarno, te se Isusa na oči nađe kao običnog čovjeka. I to smrtnog! Zamislite čuđenje onih koji su zbog svoje političke moći slušali Isusove izjave: JA JESAM! Pa, oni su ga usmrtili i to zapravo, tako da mu je curila krv i tako što je ispustio dah. Logički je bilo pitati: Zar je to Bog? I dalje: U čemu je Isusovo božanstvo? Ako, je učinio poneko čudo to nije nešto posebno, jer u ta vremena kad znanost nije bila shvaćena kao danas, kada se čudo definira kao nešto što je protiv prirodnih zakona, u to doba je po shvaćanju magije koja je bila preteča svake religije čudo bilo samo veliki događaj nečega što se i inače zbiva stalno, ali u manjem opsegu nego u tako iznimnim situacijama kada se govori o čudu. Isusovo Božanstvo je bilo u Njegovom smislu. Isus je imao smisao života. Pri tom ne govorim o nekom adolescentskom pronalaženju nekakvog smisla već o Smislu o Logosu.
Isus je Bog zbog toga što on jeste Logos u potpunosti. Pa, čak i da nije u potpunosti, ukoliko je na “stazi-putu” Smisla, tad kao i da je potpun, jer ima svrhu koja će se doseći i ispuniti u budućnosti. I to bez sumnje hoće. On je nosio i bio jedno s apsolutnim bitkom. Taj JEDAN ostaje, on stoji, postoji, opstaje, jer ga ništa i ne ugrožava. Bogovi ovog svijeta prolaze, a taj JAHVE (hebr.JA-ON) ostaje kako je bio na početku tako i na kraju. Također se nameće i pitanje: Kako se usuglasiti s Logosom? Imajmo u vidu da to nije neka odluka tipa evo sada sam odlučio se suglasiti, već ona predstavlja neku promjenu koja se ne može samo tako opisati i definirati, jer je ona duboka i nevidljiva kao i sam Logos. Logos kao Misao koja proizlazi iz Božanskog bića jeste potpuno slobodna i za cilj ima dati potpunu slobodu koja se u potpunosti ostvaruje u svakom stvorenju, a pogotovo u svakom čovjeku. Tako se sama Misao poosobljuje kao pojedinačni stvor i to ne da bi svi bili samo dijelovi iste Misli, već se Misao sa svakim Stvorom ostvaruje neovisno i potpuno. Tako je svaki čovjek po svojoj danoj mu slobodi apsolutno slobodan u odnosu na stvaranje, jer je i cilj stvaranja stvarati apsolutno slobodne stvorove. Drugim riječima nije čovjek unaprijed predodređen niti genima niti nekom nepromjenjivom matematikom, niti bilo kojim oblikom Božjeg unaprijed određenog postojanja za njega. Dakle, ne da Bog ne bi mogao čovjeka učiniti podložnim nekom misaonom, kroz neku formulu strukturiranom procesu ili stalnom pokorenju Božjoj trenutnoj volji, već se Božansko stvaranje odvija s ciljem stvaranja apsolutne slobode. Tako se i otvorio prostor zlu kao proizvodu slobodnih i savršenih bića , jer samo takva potpuna bića mogu imati vrhunsko božansko svojstvo slobode. Bog se tako izražava kao umjetnik i kao vladar svega, jer kao umjetnik ne stvara nesavršene stvorove koji ne bi bili imatelji bitka u potpunosti, a kao vladar tvori pravo i pravdu u svojoj državi na najpotpuniji način. Tako je svaka osoba, svaki pojedini čovjek u potpunosti ostvarenje Božje Misli i stvaranja, jer ga je Misao zamislila kao potpuno slobodnog i potpuno jedinstvenog. Faktor , zla koje po volji iz slobode narušava sliku dobrote, ali ne umanjuje savršenstvo stvorenog, je krivac što su ljudi manje više ipak neslobodni. Međutim, Misao nije dala svoju završnu riječ, jer će svatko pa i najneslobodniji doći do svoje slobode tj. do svojeg vrhunskog ostvarenja kao Stvora. To mu garantira Božja Pramisao. Isus je bitak Boga, On je ta Misao koju je Bogu osmislio izražavajući sebe, i koje je potpuno svjestan. Po Isusu smo stvoreni, jer je Isus živa Misao, osoba. Naravno, da na njegovu osobnost moramo prije nego je “postao” Isus iz Nazareta, gledati kao osobnost bez volumena i mase, bez boje i mirisa....Kao što smo već rekli- kao netvar.
Tvrdnja da čovjek ima slobodnu volju odlučiti voljeti ili ne voljeti Boga nije bez pogovorno točna. Ljudi su s druge strane slobodne volje “hodajući besmisao i kaos. Uopće ne znam kako misle da mogu stvoriti stvarni odnos s Bogom, kada to ne mogu niti sa sobom. Misle ako nešto formaliziraju i mantraju i u mislima mu se ulaguju, da su nešto učinili. Je li se tako slavi Bog?” (“Halo efekt”, jedan od blogera)
Postavlja nam se pitanje: Može li čovjek voljeti i vjerovati? Odnos s Bogom, dakle, nije moguć, jer tako i Pavao piše kad kaže kako zna da je u tijelu “daleko od Boga”. Izgleda da je moguća jedino vjera u Isusov odnos s Bogom. To bi bila vjera u “vjeru Isusovu”. Čovjek tako nema vjeru u Boga, a niti ju može imati već jedino može imati “vjeru u Isusovu vjeru”. Isus je vjerovao u Boga, a mi možemo vjerovati da je On vjerovao i pouzdati se u Njegovu vjeru u Boga kad već nemamo svoju. Druga opcija bi bilo vjerovanje u svoju vjeru, a koja je i najzastupljenija. Vjernici obično vjeruju u ispravnost svoje vjere, a da pri tome misle uglavnom na neke svoje misli o vjeri u Boga. Npr. adventist sedmog dana vjeruje u svoju ispravnost odnosa s Bogom jer vjeruje u svoju misao o suboti te tako pokazuje da vjeruje u subotu, a ne u Boga kao osobu, međutim može i gore od toga, a što je obično i stvarnost. On ustvari vjeruje u svoju predodžbu o suboti, jer kako drukčije objasniti razliku kod svakog pojedinca kada govori o, i pristupa štovanju subote? Svako vjeruje u svoju misao o vjeri te je i uvjeren u svoju pravovjernost, jer ju prosuđuje po svojim kriterijima. Adventiste sam uzeo kao primjer, a ista je stvar opće obilježje čovjekove vjere. Međutim, ne treba zaboravit Isusovo čovještvo kad se govori o čovjeku, na što ćemo se kasnije vratiti. Isto što je rečeno o vjeri može se reći i o ljubavi prema Bogu, a i među ljudima. Nama ostaje vjera u Isusovu ljubav prema Bogu i prema ljudima, jer On je “Spasitelj svijeta”. Upravo u ove dvije jednostavne riječi “Spasitelj svijeta” krije se suštinska razlika između Krista i nas. Tu razliku je protestantizam sa svojom vjerom u “osobnog Spasitelja” posebno istaknuo te tako razotkrio bit svoje i ljudske zablude te dao mota postreformatorskim kršćanskim zajednicama da grade svoje isključivosti. Isus je spasitelj svijeta, a ne osobni spasitelj! On je i osobni spasitelj samo zato što “je tako ljubio svijet” da “niti jedan ne pogine”, dakle On spašavajući cijeli svijet, bez iznimke spašava i svakog pojedinca kao čimbenika svijeta, jer bez jednog čovjeka, ne bi bio cijeli svijet obuhvaćen. To je vrlo bitna razlika, jer ona briše getoizaciju mišljenja koja prevladava kod tzv. američkih kršćanskih crkava tj. crkvi koje proizlaze kao plod protestantizma, a ujedno obilježavaju i njegov kraj. Tu je riječ o adventistima, Jehovinim svjedocima, mormonima, pentakostalcima, i još čitavom mnoštvu drugih u nas manje poznatih. Vjera u vlastitu vjeru je njihovo glavno obilježje i uzrok daljnjeg umnažanja koje je posljedica stalnih raskola koji su uzrokovani upravo vjerom u sebe (-čitaj vjerom u Bibliju). Svako vjeruje u svoje vlastito tumačenje Biblije! Svako se kune samo Biblijom kao “pravilom života i vjere”. Svatko je sebi bogom! Naravno da i kod naših ranijih primjera postoje faktori ujedinjenja, kao npr. postojanje proroka i proročica kod tzv. američkih crkvenih zajednica, ali upravo je vjera u proroke razlog još većih “sebičnosti” u vjeri, a neke posebnosti razlog još većeg osjećaja pravde i nadmoći koji se generira baš iz osjećaje individualne pravovjernosti. Tako je područje vjere u Boga ustvari tlo najvećeg bezboštva i nevjere u Boga! To je već na mnogo mjesta pisano prije ove knjižice. Ispada da je priznanje nevjerovanja u Boga mnogo poštenije od ispovjedanja vjere! Kao da su nevjerujući ljudi ustvari iskreniji pred sobom. Kao da uzvik “Nema Boga” zrači nekom nutarnjom iskrenošću. Kao da daje odgovor na pitanje ljudske egzistencije! Ima li što poštenije od priznanja svoje nevjere u Boga? O vjernosti Bogu ne treba ni razgovarati , s obzirom da ukoliko prihvatimo što je rečeno o nevjerovanju, tada vjernost kao izraz poslušnosti iz ljubavi može izgledati samo kao još veća nespretnost ili čak krajnja samopravednost. Pa čak i ako je netko “vjeran Božjem Zakonu”, on nije ništa drugo do li vjeran svojem tumačenju zakona, pa čak ni tome, već je vjeran svojoj misli o svojoj vjernosti, dakle subjektivno, dok je objektivna vjernost još neviđena. Grubo rečeno takav živi imaginaciju života u svojoj glavi te u ime zakona ravnodušno gazi preko potreba i nužnosti svojih bližnjih, jer on “ne čini preljuba” te je prav, ali uglavnom se u tom nekom “ne-činu” i zgotovljuje sva njegova poštena komunikacija prema bližnjem. Sve drugo je manipulacija dobrotom drugih na korist ugađanja svojem vjerovanju. Npr. kad adventist sedmog dana, traži slobodnu subotu (ili jehovac ne pozdravi zastavu ili himnu...ne slavi rođendan i sl..) on ne zahvaljuje nevjerniku koju mu se je ipak smilovao i izašao u susret (kao poslodavac, ili zapovjednik u vojsci..) već zahvaljuje Bogu što mu je dao ono što je tražio, a pri tome su neki objektivni i opće društveni problemi koje to prouzrokuje poslodavcu ili drugim vojnicima (netko mora odraditi stražu, zapovjednik postrojbe može biti proglašen lošim ako njegovi vojnici odbijaju pozdraviti zastavu ili stati na zvuk himne), tim i Bogu kojeg mogu moliti i ti drugi ljudi za nešto, potpuno sporedni. Sada se možemo vratiti na Isusa koji je “Spasitelj svijeta” i vidjeti kako je ta sveobuhvatnost zahtjevna. Očita je apsolutna međusobna nespojivost Isusa Spasitelja svijeta i Isusa mog osobnog Spasitelja ukoliko gledamo iz kuta suštinske teologije. Mada, je u praksi jedno i drugo usko povezano, jer samo onaj koji vjeuje u Isusovu vjeru kojom je Isus spašavao svijet i kojom spašava svijet, ima i dioništvo u tom spašenom svijetu. Ali, ipak je očit poredak vjere. Tu je i suštinska razlika: Isus ne želi mene spasiti mimo cijelog svijeta! Isus radi na cjelini spasenja svijeta! Protestanti i pripadnici postreformacijskih crkava (to su uglavnom tzv. američke crkvene zajednice) u svom izvornom obliku (koji je doduše danas zbog besmisla reformiranja, a koji je uzrokovan neovisnošću crkvi reformacije od matične katoličke Crkve, neuočljiv) imaju suštinski stav potpuno suprotan! Stav tvrdi sljedeće: Samo mene (nas) Isus želi spasiti dok svijet neupitno propada tj. ide ka konačnom uništenju. Tu se tada nadovezuje opominjanje svijeta, ali za koje se po proroštvu već unaprijed zna da će biti neuspješno, pa se čak i misija temelji na principu sebičnosti, jer samo će se spasiti onaj koji “govori o svojoj vjeri”. Vodeće protestantske crkve, su danas potpuno udaljene od tog stava, ali meni se čini da to nije samo zbog razumijevanja ekumenizma kao jedine opcije, već i zbog potpunog gubitka identiteta. Tzv. američke crkve još uvijek imaju taj separatistički stav. Taj stav zvuči vrlo hladno i odiše nekom neshvatljivom ravnodušnošću spram svijeta, bar kroz teološko promišljanje svijeta i Božjeg odnosa prema svijetu. Gledano čisto uobičajenom, narodskom, ljudskom filozofijom on se ne razlikuje od stava bilo kojeg prosječnog čovjeka u svim vremenima i odgovara onoj narodnoj: “Pomozi si pa će ti i Bog pomoći” i “Pobrini se prvo za sebe”. Međutim, upravo je u toj normalnosti takvog stava i njegova nespojivost s ozbiljnom teologijom, takav je stav samo odraz kvazi teološkog racionaliziranja zla u svijetu i “mene i moje djece koji to nismo zaslužili, ako smo nešto i pogriješili imamo pravo na milost”. To je verzija “Boljeg života” ka kome stremi svaka politička stranka u svojem programu (pa i svaka vjera), a pri tome je opće poznato kako političari duboko u sebi misle samo na sebe, osim ako nisu neki ideolozi tipa Hitlera ili Staljina, mada su i oni imali sebe u prvom planu, ali im novac nije bio na prvom mjestu, već neka svoja afirmacija kao velikih mesija ili vođa. Tako kao što se političke stranke stalno dijele ili ujedinjuju, a sve iz “ideološkopoštenjskih” razloga, tako i “ljudi Biblije” imaju sklonost podjeli zbog “pravovjernosti”, jer Biblija je puna dokaza za postavke koje si netko od njih unaprijed sam postavi. Ovdje je potrebno citirati tezu Roberta Musila, koja ide ovako: “Kad se glupost ne bi mogla pričinjati kao nepredak, genijalnost, nada i poboljšanje, onda valjda nitko ne bi htio biti glup i gluposti ne bi bilo..” Logičko je pitanje nakon te zbrke, vodi li Bog vjernike ili se vode sami? Tako nas ovo pitanje vraća našoj osnovnoj temi čovjeka-Boga. Dakle, sve u jednom: čovjek i Bog, nemoć i svemoć, nemoral i odgovornost, filozofija i teologija..........Nedvojbena je činjenica kako svi mi ljudi ležimo u grijehu i ako se i netko uzdigne, taj nije van grijeha već je samo nešto manje u grijehu zaronjen. Tako grijehom opčinjeni i u njemu zarobljeni, daleko od Boga, čovjek izgleda nema druge opcije do Boga doživljavati i s Bogom komunicirati po posredovanju samog sebe i drugih ljudi. Bog se otkriva u čovjeku. Bog se otkriva u čovjeku i po čovjeku. To nije jedino i od Boga isključivo izabrano mjesto i prostor otkrivanja, već je to za čovjeka jedino mjesto. Životinje se razlikuju po naravi i dobroti. Čovjeka se ne može po vrstama razlučiti, mada i za to postoje znanstveni, antropološki pokušaji, koji tumače narav pojedinih grupa i naroda po njihovom porijeklu. Ali, čovjek nije načinjen po vrstama kao životinje, pa i stečeni i nasljedni faktori nisu apsolutni kao kod npr. psa za kojeg se po vrsti već znaju neke temeljne osobine i navike. Kod čovjeka je po meni puno utjecajniji faktor društva i društvene evolucije do li biološki , dakle fizički faktori. Čovjek određenog društva razmišlja po zakonitostima koje vrijede u tom i tom društvu u tom i tom vremenu i na tom i tom mjestu. Proučavanje razvoja društva na određenom mjestu u određenom narodu ili u grupi daje možda i bolje parametre po kojima se može predvidjeti narav nekoga pojedinca od npr. gena. Određena vjerovanja i način života utječu i vide se čak i u tjelesnom izgledu osobe. Naravno, da prethodno ne umanjuje realnost tjelesnog nasljeđa. Tako netko može u kontekstu svojega društva biti dobar ili zao. Mada, bi u kontekstu nekog drugog društva parametri prosuđivanja i pokazivanja dobrote ili zla bili potpuno suprotni. Dok s druge strane nitko ne može ozbiljno reći da je bijeli morski pas dobričina ili da je janje grabežljivac i nasilnik. Ali, može se nekog hrvata ili mongola prepoznati kao “morskog psa”, a drugog kao “janje”. Znači da kod ljudi dobro i zlo nije vezano uz fizičko nasljeđe. Niti su izraelci “dobriji” od rimljana, jer su Božji narod. Pa čak i ako im je Božji zakon dao naviku dobrote, a što nije bio slučaj kod povijesnog Izraela, čak i tad po toj navici oni ne bi mogli umanjiti dobrotu nekog rimljanina u kontekstu njegove kulture. Pri tome mislim i govorim o pravoj dobroti, onoj iskonskoj, pradobroti. A i u društvu koje bi imalo naviku života izgrađenu po Božjem zakonu bilo bi dobrih i zlih ljudi u kontekstu tog i takvog društva! To je sve zbog toga što je dobrota subjektivna, a ne objektivna veličina. Biti dobar u nacističkoj Njemačkoj značilo bi pokušati sačuvati po koji život onih koji su bili zakonski i sistematski istrebljivani, a biti danas dobar u Finskoj ili nekoj drugoj skandinavskoj zemlji gdje su svi građani pod odličnom državnom skrbi, pa su i najsiromašniji dovoljno udobno i ljudski opskrbljeni, znači nešto sasvim drugo! Iskonska dobrota i iskonsko zlo pokazuju se na različite načine.
Dobrota se nekada ne može pokazati zbog “zatrpanosti”. Čovjekova osobnost je u nekim slučajevima zatrpana te se ne može izraziti niti razvijati i tada takav čovjek pokazujući frustriranost svojom sputanošću može počiniti zla djela, ali bilo bi nefer proglasiti ga zlim. Tako se vidi da postoji razlika između zlih djela i iskonskog zla kao određenja osobnosti. I čovjek sklon dobru zbog sputanosti biva doveden u situaciju nužnosti oslobađanja, a koja se uglavnom može izvesti kroz neko zlo djelo, koje u tom slučaju i nije rezultat iskonskog zla već sputanosti dobra. Tako se nameće zaključak da pojedinac ne može biti mnogo drukčiji od naraštaja u kojem živi. Dobrota jednoga ovisi od dobrote većine. U zlom naraštaju i onaj najbolji ne izgleda savršeno, a niti se njegova djela mnogo razlikuju od djela većine. Iz toga proizlazi da čovjekov odnos s Bogom ovisi o općem uzrastu odnosa s Bogom u globalnom razmjeru, dakle kod svih naroda. Tako su svi narodi nužno upućeni jedni na druge i sami sebe duguju jedni drugima. Bog koji je rekli smo netvar-Duh, hoće obuhvatiti sve i sve i obuhvaća. Nijedna skupina nije van božanske mreže kojom hvata različite ribe kao što je to Isus objašnjavao u prispodobi. Tako niti ona najmanja vjerska sekta niti onaj najveći narod i njegova državna vjera, bili oni poganskog ili kršćanskog smjera, nisu od Boga neobuhvaćeni i svi su vođeni ka međusobnom koordiniranom rastenju. Kada neka sekta ili vjerski pokret tvrdi za sebe kako su od Boga osnovani i s Božjim ciljem, to nije pogrešno rečeno. Isto tako kada protivnici neke sljedbe ili pokreta kažu da su oni plod čovjekovog uma, a ne Božjeg odabranja, to je također točno. Zajednička razina je ono u što će ući svaki pojedinac po svom rođenju i koja će i njega oblikovati. Ali, ne bi bilo rasta kada ne bi kod pojedinaca postojao potencijal za nadilaženje zadanosti, međutim, događa se to da pojedinac ukoliko je napredan predstavlja jedan od končića koji vuku cijelo tijelo ljudskog roda naprijed, a on sam kao osoba uglavnom mora biti sputan u naraštaju koji ga ne razumije. Tako oni najveći zločinci u političkom međunarodnom prostoru jesu frustrirani napredni pojedinci koji su eksplodirali zbog svoje sputanosti, isto kao i najveći svjetski pozitivci. Međutim, ne bi želio donositi oslobađajuću presudu za njih pa ustvrditi rečeno kao neko pravilo, jer zasigurno da je dobar dio njih iskonski zao. Zlo tako služi dobru, jer predstavlja jedan od končića koji pokreću tijelo. Opet je vidljivo kako u tim kretanjima nepovratno stradavaju pojedinci koji bivaju žrtvama tih lomova koje uzrokuje pokretanje masivnog tijela čovječanstva. Tako nastaju tragične sudbine, ali tu se otvara prostor vjeri i nadi koja se uzdaje u kršćansku vjeru te se vidi svaki pojedinac u budućem uskrsnuću i ostvarenom potencijalu osobnosti. Na prvi pogled ovaj razvoj svjetskog odnosa prema Bogu nemarno prosipa ljude, ali također je istinito da su svi sačuvani u Božjoj osobnosti te nisu izgubljeni pa makar živjeli i jednu sekundu na ovom svijetu.
U ovakvom shvaćanju pomirena su kršćanska i nekršćanska misao, a kršćanstvo donosi prednost zbog vjere i nade u uspjeh svijeta i konačnost uspjeha. Doći će trenutak kada “smrti više neće biti” i to će biti trenutak konačnog uspjeha onoga stvora kojeg nazivamo čovjek, a pri tome mislimo na jedno tijelo koje je čitavo čovječanstvo. Tako pojedinac koji propada u prolaznosti opet sebe nalazi u konačnosti čovjeka tj. tog stvora kojeg tvori čitavo čovječanstvo. Pojedinac ne može živjeti vječno kao izdvojena jedinka nego samo kao dio Čovjeka. Pojedinac propada u prolaznost zbog svoje podređenosti svima, ali u konačnosti ima korist od uspjeha svih jer se opet nalazi u Čovjeku čiji je sastavni dio. Kršćansko “odricanje od sebe” i “nošenje križa” se upravo odnosi na to. Isus je zadao parametre tog Čovjeka. U Isusovo savršenstvo taj Čovjek raste i mora ga doseći, a hoće ga doseći jer mu Bog pomaže. To sve obuhvaća pojam Isusa Spasitelja svijeta, a kojem je posve suprotan pojam Isusa mog osobnog spasitelja u smislu naglaska na individualnosti. Naravno, da kao što je već rečeno, Spasitelj svijeta je isto i moj osobni Spasitelj, ali se pristupa iz sasvim drugog “ćoška”. Istina kao pravo razumijevanje Boga sačuvana je u katoličkoj Euharistiji. Prisustvo Krista u prilikama kruha i vina je, kada se pravilno razumije, najveći i najbolji spomenik istine. Euharistija u svojoj svojstvenosti sažima i pruža poruku evanđelja. Ona obuhvaća i proizlazi i iz židovskog i iz poganskog i pokazuje na jedan obredni način istinu pomirenja svih i micanja zida razdvajanja između Izraela i drugih naroda. Kao što Ratzinger piše o razvoju kršćanstva kroz vid Božje nakane da kršćanstvo proizašlo židovstva bude oplemenjeno dostignućima grčke kulture i filizofije. Za tvrde štovatelje Biblije ovo predstavlja problem. Takvi vide pravo kršćanstvo isključivo u očuvanju židovske ili još preciznije biblijske kulture, jer su i sami Židovi odstupili od Biblije, ali pri tome hoće zatvoriti oči pred stvarnošću zbivanja u kojem evanđelje kao kvasac biva i jeste pomiješano s poganskim te tako objedinjujući sve ostvaruje Božju nakanu. Ono sve uzdiže prema vrhuncu ka kojem raste cijeli Čovjek (čovječanstvo, koje obuhvaća sve žive, mrtve i još ne rođene ljude, koje raste “u puninu rasta Kristovog..... u savršenog Čovjeka”, opirući se, gubeći po nekoga, ali ipak ne zaustavljivo). Nema kraja Biblijskom cjepidlačenju i načelo reformacije “samo pismo” pokazuje svoje pravo lice upravo u stalnoj neslozi “ljudi Biblije” oko tumačenja iste, a na prvi pogled izbacivanje “tradicije” trebalo je pojednostaviti stvari i dati veće jedinstvo u vjeri koja se “temelji na Bibliji”. Meni se čini da se odbacivanjem tisućljetne tradicije tumačenja Biblije “ljudi Biblije” vraćaju na početak te iznova grade tradiciju tumačenja te prolaze kroz dječje bolesti koje je kršćanski čovjek već jednom prošao. Tradicija znači predaja, a predaja može biti usmena ili pismena, pa se i samu Bibliju može smatrati, i ona to jeste, tradicijom. Biblija je bila prenošena s generacije na generaciju u Židova, a prenesena je i u kršćanstvo te se u njemu nadalje predaje. Ako prihvatimo ovakvo shvaćanje tradicije, tada u načelu reformacije možemo vidjeti ono što se krije iza odbacivanja “tradicije”. Iza te parole i tog pokreta krije se separacija misli. Drugim riječima opće dostignuće se odbacuje za posebno, koje bi trebalo biti naprednije, ali ono to nije, mada u tom času povijesti djeluje pozitivno i dobro. Reformacija je dobar događaj u povijesti, ali kao što je u početku i bio njen cilj, ona je usmjerena ka reformiranju opće Crkve, a ne separatizmu koji je obilježio povijest nakon nje. Naravno, nemoguće je sagledati svrhe i ciljeve prije nego se cijeli Božji plan ostvari. Metastaze mogu značiti lošu stvar za bolesnika, ali ukoliko postoji lijek sve može završiti uredu. Tako u svojoj ne znatnosti Kristovo prisustvo u hostiji koje je znanstveno ne dokazivo, najbolje otkriva tajnu Boga. Često krivo shvaćena kao obred koji po svojoj magijskoj moći spašava ljude Euharistija čuva i prenosi istinu o Bogu- ne-tvari, onome koji je SVE U SVEMU, ali ipak Ga ništa ne obuhvaća, niti On nešto drži u sebi kao u nekakvom volumenu. Može li se bolje takvo postojanje uprizoriti do li onako kako je objašnjeno (ako to uopće jeste do kraja jasno) prisustvo Krista u prilikama kruha i vina? O tome preporučam proučavanje Šagijeve “Euharistije......”.i “Večere Gospodnje”, knjige koju je napisao mr.Vinko Mičetić. Filozofija Euharistije je vrlo bitna, jer ona nije filozofiranje već vodi ka konkretnoj i jednostavnoj istini tj. k razumijevanju nevidljivog Boga koji se daje na jedan zadivljujući način pred kojim se “zatvaraju svaka usta”. Euharistija je vrhunac ljudskog umovanja i vrhunac tumačenja Božje Riječi – Logosa. Ona je vrhunac, ali i početak nepregledne vječnosti koja se prolama iza nje. Euharistija ne daje znanje istine već razumijevanje istine. Znanje nadima, kako nam piše Pavao, znanje je blisko oholosti zbog posebnosti napredovanja koje prestiže većinu ili se to bar onome koji misli da zna, tako čini. Razumijevanje je ono znanje koje je malo kao Krist u hostiji, ali potpuno i cjelovito kao što je Isus prisutan u hostiji. To je znanje koje je tiho, ali koje je postojano, koje kao da ga nema, ali ga ipak ima, koje se ne vidi, ali se ne može zanijekati. Razumijevanje je mikro istina, ono je stanica, kodni zapis u stanici Logosa. Tvrdnjom kako je istina o Bogu pronešena i sačuvana u Euharistiji nipošto nemam cilj glorificirati svaku pojavnost katoličke Crkve niti poniziti pojavnosti odvojenih crkvi. Zanimljiv tekst iz franjevačkog mjesečnika “Svjetlo riječi” kojeg nalazim citiranog u Feralu od 22. listopada 2004. na str.32, donosi opis zbivanja u bosanskohercegovačkoj političko-vjerskoj stvarnosti riječima: “Znak je potpunog sumraka i negacije svakog poštovanja čovjeka smještati vjerski objekt u završene arhitektonske cjeline bez imalo spremnosti da se njegova nazočnost stiša, da ne smeta i ne iritira u vrijeme kada čovjek ostvaruje svoje građansko pravo na počinak i mir. Još je veći znak sumraka i da tako mora biti....Ono što bi trebalo biti molitva ili poziv na molitvu, preokreće se u svoju suprotnost i postaje zagađivanje čovjekova životnog prostora u civiliziranom svijetu nedopustivim decibelima, bilo da to čine zvona bilo mujezin....Rekao bih da je opravdano graditi vjerske objekte koji započinju na temeljima pučke kuhinje ili nekog drugog karitativnog projekta. Tako da iz ljudske solidarnosti izraste i zahvala Bogu...Postoje vremena-naše je takvo-kada se ne smije previdjeti kako nam u sjenama skupih vjerskih objekata ljudi gladuju. Možemo samo zamisliti s kakvim ogorčenjem ta naša braća i sestre prolaze mimo njih.“ Namjerno nisam želio pisati o prošlosti kad je i sadašnjost obilježena istim pojavnostima kao i čitava povijest. Tako se Crkva u B i H danas vidi kao potpuno suprotiva onoj istini koju “viče” Krist iz hostije,a ipak i ova kritička opservacija Crkve dolazi iz same Crkve. Isti je slučaj bio i s reformacijom koja nije pala s Marsa već je proizašla iz tada jedine Crkve, dakle, opet tako potvrđujući činjenicu kako Crkva nije bila toliko loša i “babilonska” s obzirom da se iz nje rađa pokret vlastite reformacije. Isto što vrijedi za B i H moglo bi se reći za cijeli prostor bivše Jugoslavije. Na tom prostoru je naglašeniji onaj nacionalno politilčki oblik vjere koja nije ništa drugo do li magijsko-poganski obred kojim narod iskazuje svoju nadmoć nad drugim. Međutim, zadivljujuća je sposobnost poruke evanđelja koja je sačuvana u Euharistiji! Krist tako tiho prebiva i u sablažnjujućim zdanjima izgrađenim političkim sredstvima i s političkim ciljevima iza kojih su uvjek mafijaško-interesne skupine, kao i u najskromnijoj kapelici neke pučke kuhinje. On kao da razumije i jedno i drugo! On kao da ne osuđuje niti jedno već razumije njihovu međusobnu uzročnost i povezanost. Tamo gdje su gorostasne zgrade tamo su nužno i siromaštvo i zlo. Nikad u povijesti nije bilo drukčijeg vremena. Oduvijek je tako. Krist naš pogled razumijevanja upravlja u “mikro sferu”, u bit, u ono što je kao nebitno, ali je i jedino bitno. Mirna i podatna hostija stoji na raspolaganju svima. Ona viče svojom tišinom i zastrašuje svojom postojanosti. Stalno preživljava i kao da se u sve ljudske vjetrove uklapa, a ipak ih nadživljuje i tim dokazuje kako nije imala ništa s njima.
Znak “negacije svakog poštovanja čovjeka”, kako navodi citirani tekst, je napravljen čovjekovom rukom. Čovjek je taj koji negira poštovanje samog sebe, ali i hostija je također znak Božjeg darovanja čovjeku kojeg je također načinila ljudska ruka. Hostija kao žrtva (“janje za klanje”) i hostija kao oblata savršeno jasno ukazuju na čovjeka i njegovo djelo. Dapače, sve je u znaku čovjeka. Isus je Bogočovjek, ljudi su izumili između ostalog i raspeće na križu, ruka čovjeka je ubila Isusa, Isus Bogočovjek je ustao iz mrtvih, i On kao takav “sjedi na prijestolu svega” te se vraća ”po svoje”. Crkva kao čovjekova, odrazuje čovjekov lik. Čovjek je Bog. “Čovjek je Bog” nipošto ne znači da je Bog – čovjek. Bog nije čovjek, Bog je netvar. Netvar kao pojavnost može biti u potpunosti brojiva, a da je ipak samo jedna, kao što smo ranije pisali. Netvar je Logos. Logos je Bog. Ime Isus ne bi bilo ništa posebno da On nije Logos, jer Logos se “priziva”, u njega se “vjeruje”. Vjera da je Isus Logos je kršćanska vjera. Grčka i općenito ne židovska misao, također štuje Logos, jednako kao i Izrael. Kršćanstvo tvrdi da je Isus Krist, glavom i bradom, taj Logos. A ako je Isus Krist čovjek tada je čovjek Bog. A ako je obećano “da ćemo biti kao što je On” onda je Čovjek kao Jedan – Bog. Ako svi ljudi čine tog jednog Čovjeka onda smo svi bogovi, ali ne po svojoj veličini već po svojoj metafizici. Dakle, mi postojimo pored onoga fizičkog i tu smo sa Bogom jedno. Rečeno ne daje odgovor na problem antilogosa. Od kud antilogos? Od kud suprotivost pramisli i prasmislu, ako ne iz samog Logosa? Ili, je nužno i normalno da svemu što postoji, ima i negacija? Je li sam Logos pružio mogućnost antilogosu tj. mišljenju i postupanju protivno “filozofiji Logosa”? Ako je od Logosa onda i nije neovisno i protivno filozofiji Logosa, već je samo opcija slobode u Logosu. Pojednostavljenim riječima iskazano, antilogos nije ništa drugo do li opiranje Logosu, a koje je Logos stvarajući apsolutnu slobodu omogućio. Čovjek kao slobodan može preispitivati vlastito određenje i vlastiti smisao, a samim tim i onoga koji je to sve inicirao. To bi se moglo nazvati “spoznajom dobra i zla” u koju je Čovjek-Adam ušao. Kakao se najbolje uči kroz teoriju i praksu zajedno, tako i čovjek nije ostao razmišljati pored “drveta spoznaje dobra i zla” već je njegovo istraživanje stupilo u prostore prakse i iskustva. Tako je dobro i zlo postalo u čovjeka ugrađeno kroz iskustvo postojanja i to na različite načine zavisno od vremena i mjesta. Nemoguće je ne zapaziti suvišnost upoznavanja dobra i zla, jer ako razumijevam tekst iz Postanka na pravilan način, Čovjek – Adam (čovječanstvo) je mogao ostati u stanju “nevinosti” da nije “ubrao plod drveta dobra i zla”. Mogao je biti povjerenjem prepušten Logosu, bez da “provjeri” životni smisao i svrhu. Tako se jasno može zaključiti kako je Logos nešto veće i od dobra i od zla. Logos nije ni dobro, a ni zlo. Dobro i zlo je postalo Čovjeku dostupno tek po prvobitnoj “neposlušnosti” tj. zbog ne ostanka u nevinosti iz razloga nepovjerenja u vlastiti smisao. Tako se dobro i zlo pojavljuju tek kao subjektivni doživljaji jednog i jedinog Logosa. Dobro se stoga pojavljuje kao spokoj zbog prihvaćanja Logosa, a zlo kao ne spokoj zbog neprihvaćanja Logosa kao smisla, kao Riječi koja iskazuje Božju unutrašnjost, njegovu Dušu. Iz tog razloga je antilogos ustvari neprijateljstvo prema Bogu, dakle, antifilozofija, ne ljubav, neprijateljstvo prema Božjoj Mudrosti. A na primjeru Krista u prilici kruha koji je simbol opće stvarnosti, koji se lomi i žvače koji se daje i predaje, koji je kao prezren, ali ipak nezaobilazan, besmislen, a ipak ne može se zanijekati, nema ga, a ipak je tu, jasno se vidi prostor Božje mudrosti. Logos je tako postojan i nepomičan samo iz jednog razloga, a to je sljedeći: On nepokolebljivo voli sam sebe i vjeruje u samog sebe. Upravo je u tome bila kušnja kojom je kušan Isus – Logos kao čovjek. Isus je mogao izložen kušnji posumnjati u samog sebe i od onoga koji određuje smisao postati onaj koji ga traži, a što bi značilo poraz Božjeg smisla. To bi prouzročilo reviziju cijelog Postojanja, cijele Stvarnosti! Tada bi ono Satanovo “Zašto?” ostalo ne odgovoreno te bi zavladao opći besmisao. Nastalo bi opće “Možda”. Prokušani Logos je Božje “Zato!” Isus je rekao: “JA SAM” i “sve je zbog i za mene”. (citiraj taj stih iz poslanica.........................................................................)
Čovjek postaje jedno s Logosom razumijevajući Ga, vjerujući u Njega i pristajući uz njegovu filozofiju tj. Misao. Poučkom hostije vidimo da je dovoljno “imati” malo, a u tome sve. Dakle, i u najmanjem je sadržan cijeli smisao tj. Logos. Tako da bi se razumjelo i znalo Logos ne treba znati mnogo već je i ono najmanje cjelovito i dostatno. Iz toga razloga znati Krista nije niti znanje niti spoznanje već razumijevanje njegove biti. Ako Ga se razumije onda se i s najmanjim i s najvećim znanjem ili spoznanjem biva potpuno s njim sjedinjen ukoliko vjerujemo i pristajemo. Evanđelje je ustvari objava koja daje razumijevanje Logosa. Ono koristi i židovskoj i poganskoj misli, jer je ključ za sve. Ono je objava Boga kao Čovjeka. Ta objava je i tvrdnja o čovjekovom božanstvu i obećanje božanstva kao prave čovjekove sudbine. Iz toga razloga su evanđelja kao pisma ili knjige vrlo kratki i šturi. Cilj im nije reći sve znanje o Kristu, već dati razumijevanje Krista, a ona to čine u prostim situacijama, jednako kao i u nekim visoko umnim tekstovima iz evanđelja po Ivanu.
Daju nam “supstanciju” Krista kroz mikro prizore.
- 13:26 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 20.08.2004.

K R I T I K A A D V E N T I Z M A - I dio



Svi su kršćani adventisti, jer svi čekaju dolazak Krista u slavi. Unutar kršćanstva pojavili su se prije cca150 godina adventisti koji čekaju skori dolazak Krista pod parolom: “Ženik je pred vratima!”. Matematičkim izračunom “proročkog lanca” zaključilo se kako je sve “ispunjeno” te jedino što još preostaje jeste II dolazak Isusa! Za taj se je događaj ,naravno, trebalo pripremiti i to na određen-adventistički način. Kako je vrijeme demantiralo tu samu bit adventizma tj. skori dolazak Isusa, počelo se je racionalizirati te se pronašlo razna objašnjenja zašto...,a sva u stilu “mi nismo u zabludi samo nam je sad dana nova i veća svjetlost”. Mada u početku otvoreni prema svima nakon razočarenja adventisti postaju isključivi što bi bilo čudno s obzirom da su pogriješili, međutim , tu je riječ o psihološkom udaljavanju od vlastite greške. U toj isključivosti nastaje nova teologija koja postaje “pravom istinom” i razlogom za vjerovanje u vlastitu izabranost. Ta Crkva koja je nastala iz adventnog pokreta je izgrađena na “vjeri u Ellen White”. Ona je ta koja je tumačila i određivala vjerovanje i praksu zajednice. Kasnije se “vjera da je ona prorok” određuje kao uvjet učlanjenja u Crkvu. Ona sama za sebe tvrdi da nije prorok već da je “Gospodnja vjesnica”. Vjesnik znači anđeo tj. anđeli u Bibliji imaju ulogu vjesnika, tako da ona u svojoj “skromnosti” kada se ne naziva prorokom tvrdi , zapravo, da je anđeo! Kao što su apostoli pisali evanđelja “da vjerujete da je Isus Mesija- Krist” tako i adventisti dokazuju autoritet i izabranost Ellen White kao “Sluškinje Gospodnje” , te tako koriste isti naziv koji Pismo koristi za Isusa - “Sluga Božji”. Ona je praktično novi Mesija, jer ako se čita između redova, može se zaključiti da adventisti vjeruju da je nastupilo neko postnovozavjetno vrijeme u kome je Bog podigao Ellen White kao “proroka da izvede narod” s ove zemlje na nebo. Ustvari riječ je o “pripremi za uznesenje”. Točnije o načinu života koji se temelji na Ellen Whitovskom razumijevanju Biblije te koji je je neophodan uvjet spasenja. Tako je Bog po njoj dao “upute, savjete i vodstvo” ne bi li tako “izveo narod”. Jasno je da se nju izjednačava s Mojsijem, a mada prešutno i s Isusom, jer je Isus nekako “podređen njoj” tj. njenom tumačenju koje se smatra bogomnadahnutim. Ona je imala tako 2 000 vizija od Boga i napisala je 80 knjiga i desetke tisuća stranica pisama i članaka. Sve što je ona napisala pripisuje se njenim “vezama s Bogom”, mada je javno poznato da je ona prihvaćala i prepisivala opće poznata stajališta svoga vremena. Amerika je tada kao i sada bila izvorište novih ideja. Međutim, ta Amerika je isto tako bila rasistička država i tu se najbolje vidi ovisnost adventizma od “svijeta” kojeg adventisti smatraju sebi protivnim. Poznata je činjenica da crnci nisu mogli jesti u restoranu Generalne konferencije sve do 1960. godine i to su podatci koje je objavila sama Adventistička Crkva! Ako početak pokreta lociramo 1840 tih, a osnutak Crkve 1860 tih, jasno nam je da je rasizam obilježio veći dio razvoja crkve. Naravno to je normalno u Americi, ali nije normalno za one koji tvrde da dobijaju “direktno s Neba” “upute, savjete i vodstvo” te da su po svojoj teologiji i načinu zdravog života ispred ostalih! Crnci ipak nisu mogli jesti “zdravu hranu” koja se je posluživala u restoranu Generalne konferencije! Imajući u vidu da je Generalna konferencija najviša instanca te Crkve kako je tek bilo među “poniznijim” članovima Crkve tj. onima bez obrazovanja i drugih prednosti elite?
Vratimo se na samu suštinu pokreta. Bit je u točno određenoj pripremi za II dolazak Isusa tj. kako su to prvi adventisti nazivali “pripremi za uznesenje” , jer su oni kao što smo rekli, vjerovali da je II dolazak tu “iza ugla” kao što jedna pjesma kaže : “ Možda večeras još..” Današnji adventizam je budući da ga je vrijeme demantiralo (i opet se (vrijeme) pokazalo zubom koji sve trvi pred sobom) izgubio tu svoju suštinu taj žar koji je bio motor svega ostaloga. Izgubio je osjećaj žurnosti u smislu “Ženik je pred vratima!”. Danas je KAC Crkva, a usudio bi se reći čak i religija. Da, religija jer ima svoj pristup prema Bogu koji se temelji na “vjerovanju u Ellen White”, jer vjeruje se u njene upute, savjete i vodstvo, a znamo da se i za Isusa kaže da je savjetnik, i onaj koji je “vodio narod “. Tako se tu radi o neovisnoj teologiji, organizaciji i ono što je najuočljivije i najvažnije o “adventističkom načinu života”. Taj način života je upravo ono što razdvaja adventizam i čini ga religijom neovisnom od kršćanstva i drugih religija, svojevrsnom mješavinom svega (čak i istočnjačkih ideja npr. soja.), ali sve pod filterom pravovjernosti Ellen White, jer vrijedi samo ono što je ona spomenila u pozitivnom kontekstu, dok ono što je bilo od nje osuđeno spada u zlo. Tako se Kristov nedolazak na Zemlju objasnio “njegovim prelaskom u nebeskom Svetištu” te je tada ponovo otkrivena Subota koja je “u viziji pokazana kao da najjače svijetli od svih drugih zapovijedi”. Ne umanjujući vrijednost Subote koja ima svoj smisao baš od toga doba jer je u isto vrijeme Darwin dao teoriju o evoluciji želim podsjetiti na sljedeće: Adventisti su za Subotu saznali od Baptista sedmog dana koji ju svetkuju još od 16 tog stoljeća! A postojale su grupe koje su je držale kroz cijelu povijest. (isto je objavila i sama Adventistička Crkva ). Znači problem nije u Suboti, već u stavu da je sve počelo s adventizmom i Ellen W. te da nitko drugi nije “dobar”. Dakle, Baptisti sedmog dana će propasti tj. neće se pripremiti za uznesenje jer nemaju adventistički način života (za koji smo rekli da i nije baš nastao u adventizmu, već je preuzet od općedruštvenih tokova tog doba u SAD), adventisti su primili svjetlost o Suboti tek kad je E. W. imala viziju o tome, dakle ne u času kada su baptistički propovijednici svjedočili adventističkim pastorima koji su potom vijest donijeli E.W. I drugima u “vodstvu djela” već onda kad je to “ona rekla”! Želio sam naglasiti da nije problem u Suboti ni u “načinu života” već u samodostatnosti i samodopadnosti duha tog pokreta. Nitko nije dobar čak i kad radi dobro,a mi smo dobri čak i ako radimo zlo! Mi, samo Mi! Adventizam je jedno veliko “štovanje sebe” koje je pošlo za Mesijom “posljednjeg vremena” Ellen White! (naravno da nije u široj perspektivi ona jedini Mesija, i ostali ga imaju npr. mormoni, Jehovini svjedoci i dr.) Adventisti danas ne sliče “pionirima”, jer su izgubili posebnost zbog proteka vremena, međutim, isti duh samodopadnosti je ostao. Mi smo i dalje “bolji”, mada danas više i ne znamo zašto!?
- 09:54 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 13.08.2004.

Slobodna volja

Čovjek ima slobodnu volju u samo jednoj stvari: može odlučiti voliti ili ne voliti Boga, a sve drugo je onda predestinirano ili predodređeno sukladno tome. Bog zna tko ga voli i tko ga ne voli prije nego li se netko rodi, jer sve zna unaprijed, te je stoga na neki način sve predodređeno.
- 21:43 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 04.08.2004.

2

Postoje dva puta, jedan u život - dobro, a drugi u smrt -zlo.

- 14:19 - Komentari (12) - Isprintaj - #

Borba protiv zla

Ne opirite se zlu!

Isus je dao ovo uputstvo svojim učenicima. On je kao i uvijek imao na umu kao prioritet čovjekovo vječno dobro, a ne prolazne pobjede. Kao što je pisano da je veći onaj koji može obuzdati sebe od ratnog junaka, tako je i ovo načelo utemeljeno na Božanskoj nauci koja stremi ka konačnom cilju ne mareći na prolaznost.
Kada te netko udari po jednom obrazu, okreni mu i drugi; učio je Isus. Tu nalazimo načelo ne opiranja zlu, jer zlo ima karakteristiku da se brzo lijepi i prenosi tj. zarazno je. Kršćaninova borba nije "protiv tijela i krvi" već protiv zla. Protiv zla se je najbolje boriti tako da ga se ne umnaža vlastitim činjenjem. Dakle, ako želim pobijediti zlo, prvi korak je da ga ne radim!
U čovjeku je sklonost da u ime borbe za dobro i pravdu ratuje protiv drugih ljudi koje drži da su zli i da su izvor zla prema njemu. I to je najvjerojatnije i tako. Međutim, čovjek uvijek smetne s uma da je zlo i u njemu, a ne samo u onom drugom stranom čovjeku ili bližnjem kojeg je odlučio udaljiti jer mu smeta kao onaj koji nije dobar.
Dapače, zlo u meni cvate kad u ime pravde činim zlo drugima koje sam po nekom mom kriteriju proglasio manje dobrim ili više zlim o d mene. Zlo se tako kroz mene manifestira te je istinito kada se kaže da" revolucija jede svoju djecu". Da, zaista jede jer je na zlo reagirala s zlom, te je nakon pobijede zlo ostalo besposleno i moralo je naći neki objekt mržnje, a najlakše ga je bilo nači među onima koji su bili najbliži.
Isus stoga zna što govori, zna da zlo proždire ne pitajući tko je tko, a da su sve selekcije samo obmana čovjekove uprljane savjesti i iskvarenog uma.
Zlo je opasna zarazna bolest i Isus nas poziva da ga što je više moguće otkidamo od sebe, a ne da uništavamo izvore zla, postajući tako sami izvorom te ustvari zlu produžavamo vijek.

To nipošto neznači da se treba predati zlikovcima na milost i nemilost!
Jer, treba učiniti ono što je dobro i što će nam pomoći, ali ne treba biti fokusiran na borbu protiv zla, već na činjenje dobra te tako umnažajući dobro sami ostati čistima od zla, a i zlu zadati jak udarac dobrote. Naravno da u svijetu nije ništa crno-bijelo te je život kompliciranm, ali to nipošto ne znači da se ne treba kao što je to apostol rekao "do krvi opirati grijehu"......................
- 14:16 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 03.08.2004.

Oprostiti Bogu?!

Očito je kako Bog hoće da stvorenja svojom slobodnom voljom prihvate Božju volju. Da bi se to dogodilo mora doći do apsolutnog razumijevanja onoga o čemu se treba odlučiti hoće li se prihvatiti ili ne....
Treba li čovjek oprostiti Bogu?

U Ivanu 9, 1-4. opisan je susret Isusa i učenika s sljepcem od rođenja. Učenici odmah uključuju "našu " logiku te pitaju: " Tko je sagriješio, on ili njegovi roditelji te se je rodio slijep?" Isus začudo, odgovara da NIJE SAGRIJEŠIO NI ON NITI NJEGOVI RODITELJI !
"Nego je ovo da bi se očitovala djela Božja.." Drugim riječima, taj je čovjek rođen slijep po Božjem planu! Bog je planirao da se na njemu očituje Božanska moć iscjeljenja i to kad (također točno planirano) sretne Isusa. Isus mu vraća vid te, a što je dio Božjeg plana!
Svima je nama Bog udjelio određenu sudbinu, ne predodredivši je ali ipak.......
On nas je stvorio (pri tome ne mislim na čovjeka općenito , već mene - baš mene) te smo ono što je jesmo, a iz toga što jesmo proizlazi sve što odlučujemo i što mislimo i radimo! Dakle, ne predodređeni, ali ipak......
Trebamo li oprostiti Bogu što smo nekakvi?
Bog nas po primjeru svog Sina poziva na pomirenje, jer je i Isus morao "trpjeti za nas". Drugim riječima morao je ispuniti Božju - Očevu volju, jer je to bilo najbolje za sve nas! On se je pokorio i pristao na smrt i to iz "dobre volje, a ne iz nevolje" te nam tako oprostivši svojim ubojicama i onima koji nisu marili poručio da pođemo njegovim primjerom te se izmirimo s Bogom. Jer da Bog koji je (sama riječ kaže Bog) svemoćan nije želio i planirao da Krista muče i ubiju On to zasigurno ne bi ni dozvolio. Isus je tako unatoč vlastitom gubitku kroz koji je morao proći pokazao da prihvaća Božju - Očevu volju bez susprezanja i apsolutno dobrovoljno.
Hoću li prihvatiti Božju volju za mene ?????????????
Od toga ovis moja vječna sudbina, jer Bog je Bog i On traži apsolutnu pokornost i to iz ljubavi!!!
Kako to dvoje pomiriti : ljubav i nadmoć!
Kako da mi volimo iz "dobre volje" nekoga koji nas može ako to želi , natjerati da ga volimo, čak On nas je kao Stvoritelj mogao i stvoriti s nepromjenjivom ljubavlju prema njemu, ali nije.......
On je tako odredio !!!!!! (poželimo li nekad Boga izlupati?)
Međutim, prije nego se zanesemo velikim odlukama, valja se prizemniti.
Mi teško prihvaćamo i najmanje "odluke Božje", jer nas iz "takta" izbaci svaka sitnica koja nije onakva kakvom smo ju mi zamislili.
Što mislite da je teže: Bogu oprostiti nama, ili nama oprostiti Bogu?
- 11:02 - Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 30.07.2004.

bIBlIjA - STVARNOST ILI NADAHNUTI MIT

Pitanje:

Treba li Bibliju tumačiti "produhovljeno" ili "doslovno"?
Jasno je da neke tekstove kao što su proročke vizije budućnosti ne treba shvaćati doslovno (Zvijer sa deset glava i sl.) , ali
treba li Evanđelja koja su pisana kao izvješataj o zbivanjima koja je prouzročio Isus, tumačiti što je doslovnije moguće?

Knjiga Postanak koja opisuje Božje stvaranje svijeta, naprimjer, treba li doslovno čitati da je

BOG STVORIO SVIJET U ŠEST DANA TE DA JE U SEDMI DAN POČINUO I TO OD VEČERI DO VEČERI ( 24 SATA) ILI SU TO VEĆI VREMENSKI PERIODI ILI ČAK MOŽDA JE TO SAMO ŽIDOVSKA PJESMA O STVARANJU KOJA IMA SNAŽAN UMJETNIČKI ZANOS I MOŽE SE IZ NJE ISČITATI SAMO STANJE DUHA KOJI VJERUJE I VOLI BOGA , A DA ČINJENICE KOJE IZNOSI TREBA DOŽIVJETI KAO PJESNIČKE IZRIČAJE????????????
- 10:45 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 29.07.2004.

Bajka za naše uši ili..........

Isus je otkrio suštinu prave ljubavi u Ivanu 15,13.: "Od ove ljubavi nitko veće nema da tko život svoj položi za prijatelje svoje." Ovo je najveći ideal. Prvo moram sam biti zadovoljan Bogom da bi mogao biti pravi prijatelj drugima. Da li moram biti spreman umrijeti za prijatelja tj. trebam li uopće tako fatalistički razmišljati? Isus ovdje daje načelo: gledati nesebično na dobro prijatelja, raditi u njegovu korist, a ako treba i na svoju štetu. Koliko je to različito od pronalaženja interesa! Međutim, u svakom sebičnom interesu se krije strah od smrti, jer se svakim gubitkom može pasti "na prosjački štap" i to u materijalnom ali i u karakternom smislu. Tko se ne boji obojega?

"da svoj život položi za prijatelje svoje"!!!
- 13:02 - Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 28.07.2004.

Laodikejac 2

Kada kršćanin u ovom dobu koje je opisano kao doba Laodicejskih kršćana pokuša misionski djelovati i dovede u svoju sredinu novog čovjeka taj obično završi na jedan od moguća dva načina. Pošto je Laodikejac osoba nečistog karaktera tj. nije doživio iscjeljenje od grijeha on mahom navodi na grijeh novopridošle, mada mu govori o uzvišenim božanskim stvarima. Druga migućnosti je da novopridošli doživi šok i razočaranje kada ne pristajući na grijeh dobije sposobnost vidjeti Laodikejca onakvog kakav on jeste te gubi interes za kršćanstvo. Tako je Laodikejac smetnja za one koji bi se htjeli spasiti, ali ne mogu, jer kršćani ne daju dokaz o Božjoj sposobnosti da spasi tj. da iscjeli od grijeha. Velika je težina grijeha koju nosi Laodikejac, mada on to ne gleda na takav način. Pošto u dubini svoje duše ne vjeruje u Boga, Laodikejac ni ne pomišlja da bi mu Bog mogao dati ozdravljenje, već pokušava kao sam doseći pravednost. Kada uviđa svoju nemogućnost on pretpostavlja vjeru u Isusa kao nešto suprotno pravednosti. Tako pojmove uračunata pravednost i opravdanje vjerom vidi potpuno odvojeno od Božjeg zakona, mada ne može jasno definirati što je to on dobio “po vjeri” ili što će dobiti, jer je i dalje zaokupljen i opčinjen ovim svijetom te njegova sreća ovisi o stupnju priljubljenosti uz svijet. Tako on često u svojem govoru o Bogu i nebu i vječnom životu govori s pritajenim podsmjehom mada i dok propovijeda u crkvi. Iz prethodno rečenog mogli smo vidjeti dio razloga iz kojih Isus prijeti odbacivanjem Laodiceji. Isus misli ozbiljno, ali i kaže: “Savjetujem te” da kupiš od mene lijek, odjeću i pravog zlata tj. bogatstva. Savjetujem te da dođeš k meni po pomoć, savjetujem, a ne zapovijedam, jer si se ti tako postavio kao meni ravan te ti ja i nisam Gospodar da bi zapovijedao. Ali i kaže:”Ja koje god ljubim.....budi revan i pokaji se....” Revan znači cijelim srcem i svom snagom! Kada je Isus rekao : “Kada dođem hoću li naći vjere na zemlji..”upravo je opisao ovo današnje stanje. Vjerujem u Božju iscjeljujuću moć! Sila je izašla iz Isusa kada ga je žena dotakla vjerom i bila je iscjeljena!
- 09:51 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 27.07.2004.

Laodikejac

Doživio sam motivaciju za potragu za iscjeljenjem ali još nisam doživio iscjeljenje od zla i grijeha koje nosim u sebi. Taj čas ozdravljenja nije još došao, tražim ga, ali da li ga tražim svom snagom ?
Hoće li mi Bog darovati iscjeljenje duše ukoliko to ne budem iz “petnih žila” tražio? Hoće li dati nešto takvo onome tko je zadovoljan sa sobom? To je problem Laodicejskog vjernika, dakle, mene. Zadovoljstvo sobom. Ali, uz takav pristup Bogu ne može nikad doći do iscjeljenja! Bog ne može blagosloviti takvog tragača za iscjeljenjem jer takav ni ne traži iscjeljenje svim srcem. Tražim li ja iscjeljenje svim srcem i svom snagom? Tražim li ga vjerom u Božju mogućnost da mi daruje ozdravljenje od grijeha? Ili, sam utonio u zadovoljstvo zbog nekih malih pomaka u životu i zbog nekih malih saznanja o istini. Možda sam potpuno zadovoljanj samim tim što tragam za ozdravljenjem te mi samo ozdravljenje više i nije cilj već mi je cilj sam život lutanja i traganja mada i ne želim doći do točke iscjeljenja? Duša Laodikejca je duša bez žudnje za ozdravljenjem, ona je troma i samozadovoljna, što ne znači da je bez problema, već da uspijeva pronaći svoje zadovoljstvo unatoč grijehu. Dakle u njemu. U vrijeme ovakvog kršćanstva kakvo je opisano Laudicejskim primjerom nastupaju najteža vremena za vjeru, jer ona prestaje imati svoj prvobitni cilj – iscjeljenje tj. spasenje duša. Cilj vjere je naći dobar posao , kupiti auto ili kuću, oženiti se, ozdraviti od neke bolesti i sl. Sve su to legitimni ciljevi, ali to nisu ciljevi kršćanske vjere. Cilj vjere je iscjeljenje od grijeha, kupnja tj. stjecanje Kristove pravednosti! Laodikejaci su raznovrsni, ali svi bez obzira na neke različitosti koje mogu biti i značajne kao što je npr. subota i nedjelja, ostaju isti u svojoj biti: ne žele iscjeljenje od grijeha cijelim srcem! Oni kažu:”Dobro nam je ovdje”, jer se njihova potreba za istinom i za vječnošću lako zadovoljava. Potrebno je vrlo malo da bi se Laodikejac osjećao sigurnim “u Kristu”, da bi se proglasio spašenim i “pravim” da bi doživio iskustvo vrijedno pamćenja koje ga uljuljkava u sigurnost Božje prisutnosti. Međutim, mada je to istina da je Bog prisutan, kakve koristi od toga ukoliko se ne doživi ili ne postigne izlječenje od grijeha tj. od zla? Upravo je tragedija Laodikejca što on zna da je Bog prisutan, ali za to nedovoljno mari. Njemu je Bog “pri ruci”, ali vrijeme prolazi , a spasonosni puni susret s Bogom, i to vjerom koja je spasonosna jer je od Boga prepoznata kao prava tj. ona koja dolazi iz najdubljih odaja duše kao vapaj želje za iscjeljenja, nije se dogodio. Tako Isus prijeti: “Izbljuvat ću te iz usta”. Drugim riječima – odbacit ću te kao onog koji se je udružio s grijehom i to iz ljubavi prema njemu.
- 14:52 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Kako “poništiti sebe”?


Nego je sebe poništio uzevši obličje sluge, i postao je sličan ljudima, i vanjštinom je bio nađen kao čovjek. Ponizio je sam sebe postavši poslušan do smrti, do smrti na križu.
Jer je Bog koji čini u vama da hoćete i izvršite, kako mu je ugodno. Sve činite bez mrmljanja i oklijevanja.................Držeći se riječi života...................
(Filipljanima 2, 5-8.13-16.)
Poznato je da je Krist stavio dobro drugih ispred sebe te da je da bi to mogao morao poništiti sebe. On je gledao kako da pomogne i posluži drugima ali drugi nisu gledali kako da pomognu i posluže Njemu. Možda nisu ni znali kako mada su neki i htjeli. U tome se nalazi suština života u zajednici Crkvi-staviti dobro drugih prije našeg dobra, a isto tako i da drugi stave naše dobro ispred svoga. Obično mi reagiramo po ljudskoj prirodi te se prije nekog angažmana upitamo: Što ja imam od toga? U kršćanstvu bi trebalo biti drukčije te bi u tome bila i posebnost i privlačnost kršćanstva kao zajednice u kojoj vlada nesebičnost. Kada se stavlja dobro drugog ispred sebe nužno dolazi do unutrašnje borbe u kojoj se onaj koji želi učiniti dobro bližnjem mora odricati sebe. To je tako jer je u ljudskoj prirodi da “poželi tuđe”, da “učini preljub” , “da ukrade”, “da štuje druge bogove (sebe)” te pravog kršćanskog zajedništva ne može biti bez te borbe u kojoj se treba opredijeliti za “riječ života”. Riječ života je Božji Zakon i to onakav kakav nalazimo zapisan u Izlasku 20. poglavlju.(Katekizam daje izmijenjene Božje zapovijedi). Da se pod riječ života misli na Božje zapovijedi vidi se u Djelima apostolskim (npr.) u 7,38. i u zadnjem retku. Zašto “držati riječ života” ? Jer se jedino tako odriče od sebe. Kada želim biti prijatelj nekome onda moram uz djela ljubaznosti i pomoći dobro paziti da ne bi poželio nešto što je od mojega prijatelja jer bi mu tada narušio njegovu osobu. Tako je određena granica koja garantira uspjeh na duge staze, u protivnom naš bi nas grijehom iskvaren um prevario te bi vrlo brzo završili kao oni koji pomažu u braku prijatelju tako što pomažemo njegovoj ženi ili da posredujemo u kupnji nečega tako što zarađujemo na potrebi prijatelja te mu još i posudimo s kamatama. Iz tog razloga “strah i drhtanje” pred Božjim zakonom imaju svoje mjesto jer jedino po njima možemo prepoznati grijeh u nama te mu se opirati.
- 07:46 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.07.2004.

Gdje je otišla Crkva?

1.Korinćanima 11,34.: “Ako li je tko gladan, neka jede kod kuće da se na sud se sastajete...”
Juda 12.: “Ovo su oni što onečišćuju vaše gozbe ljubavi, gosteći se bez stida, pasući sebe same, oblaci bez vode, koje vjetrovi okolo gone, jesenska drveta bez roda što su dvaput izumrla, iz korijena isčupana.”
2. Petrova 2,13.: “I primit će plaću nepravde. Oni misle da je sva slast častiti se svaki dan; oni su sramota i gnusoba, koji se hrane svojim prijevarama kada se goste s vama. Njihove su oči pune preljubništva i svagda sklone na grijeh. Mame neutvrđene duše, imaju srce naučeno lakomstvu...”
U početcima, kršćani su se sastajali svakodnevno te su živjeli zajedničkim životom po grupma. “Svi koji prigrliše vjeru držahu se zajedno i sve im bijaše zajedničko. Prodavali bi pokretna i nepokretna dobra i to bi dijelili svakom prema njegovoj potrebi. “ (Djela apost. 2,44-45)
Na te večere ljubavi ili zajednička okupljanja svaki dan koja su imala za cilj prakticiranje ljubavi koja je pravedna i čista, počeli su dolaziti ljudi (kao Ananija i Safira) koji nisu povjerovali i voljemi braću već su zbog zajedničke hazne vidjeli priliku da bez muke žive na račun drugih. Takve opisuju uvodna tri retka. Oni su bili skloni na sve vrste užitka ne mareći na brak ili bilo koje druge oblike poštivanja bližnjega. Po smrti apostola koji su imali posebne darove i moć upravljanja (pročitaj što se dogodilo Ananiji i Safiri) i kroz kompromise sa poganskom religijom i grčko- rimskom politikom, Crkva je izgubila silu. Tada je po liniji manjeg otpora bilo lakše pobjeći u rituale i formalizam nego li se obračunati s takvima. Tako je nastao obred Večere gospodnje ili Euharistijsko slavlje. Bilo je to normalno da se zbog pobjede nepravednosti na zajedničkim skupovima kada više nije bilo poštivanja bližnjeg pokuša naći sklonište u formalizmu i ritualu, jer oni zahtjevaju vrlo malo međusobnih kontakata. Daljnjim slijedom zbivanja razvila se bogato ukrašena i pompozna ceremonija. Nakon toga se počelo iz filozofsko-teološkog kuta objašnjavati što se zbiva na ceremoniji jer je sve bilo bez doživljaja. Tako nastaje cijela filozofija koja se okrunila naukom o transupstancijaciji........................
- 12:34 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Čiste misli

Muku mi izaziva moja opčinjenost privlačnošću ovog svijeta. Čovjek je ono što razmišlja. Mojim intezivnim mislima o ovom svijetu pokazujem da mi se srce želi stopiti s ovim svijetom. Isus to naziva očitim i pogubnim za kršćanina. “Ako li sol obljutavi...” i “ Grad ......ne može se sakriti........” Isus mi ovdje kaže da ne samo da će me takvo mišljenje obljutaviti i učiniti ne podobnim za službu Bogu i da ću biti prepušten ovom svijetu koji u meni neće prepoznati nikakvu kvalitetu osim da poslužim za “gaženje” ljudskih nogu, već kaže da mi se nemoguće sakriti od pogleda svijeta, jer sam “grad na gori, svjetionik” i kada ja izgubim svoju svjetlost ljudi se ljutei proklinju me, jer su se namjeravali orijentirati po meni, a zna se kakvi su ljudi kada im pobrkaš planove. Ljudi su zvijeri. Ali, kako ne promišljati o ovom svijetu kada se sam nameće? Kako odoljeti kada se mora živjeti u njemu i s njim? Kako sačuvati misao Božju ? Možda je jedini način u proučavanju Isusa – utjelovljene misli Božje. Jer je On u svijetu bio čist i neokaljan istim te je bio i od koristi svijetu kao sol i kao svjetionik!
- 07:55 - Komentari (11) - Isprintaj - #

petak, 23.07.2004.

Posebnost je uvjet prepoznatljivosti


Oni su bili postojani u apostolskoj nauci, zajedničkom životu, lomljenju kruha, i u molitvama... Kao što su svaki dan postojano – kao po dogovoru – bili u hramu, tako su po kućama lomili kruh i zajedno uzimali hranu vesela i priprosta srca. Hvalili su Boga i zato uživali naklonost svega naroda. A Gospodin je svaki dan pripajao Crkvi one koji se spasavahu. ( Djela ap.2, 42. 46-47.)
Opis istiće sljedeće:
1.postojanost u nauku apostola
2.zajednički život
3.lomljenje kruha i zajednički objed
4.zajedničke molitve
5.svakodnevno okupljanje u hramu
6.bogoslužje i po kućama
7.uživanje naklonosti nekršćana
8.jednostavnost
9.zahvalnost i radost
10.rast broja putem Gospodinovog djelovanja
Posebnost je nužan uvjet prepoznatljivosti kao što se iz citiranog teksta moglo vidjeti da je prva kršćanska Crkva u jednom periodu ispunila uvjete koji su omogućili Bogu da spašava ljude. Crkva je imala život iznutra. Bila je prepoznata od ljudi kao pozitvna i drukčija zajednica. Da nije bila vidljiva suprotnost i originalnost zajednice novi članovi ne bi dolazili, jer ne bi mogli uvidjeti zašto, čak i ako bi se slagali s nekim idejama i stavovima zajednice ne bi imali valjanog razloga da joj pristupe. U ovom gubitku identiteta kojega obilježava ne postojanje vidljive razlike između vjernika i nevjernika nalazi se prepreka Božjem djelovanju. Bog djeluje na ljude, ali ih ne može dovesti na neko posebno mjesto, već su ljudi koji vjeruju u Boga razasuti posvuda, dok su crkvene zgrade zaposjednute od strane nevjernika koji imaju obličje pobožnosti. Razlike više nema u karakteru zajednice, već se razne grupe razlikuju po tome kada idu u crkvu te kako im izgleda bogoslužje. Isti potrošački duh i isti način života žive svi i vjerni i nevjerni. Zajedničkog života crkve više nema, jer je došlo do razdvajanja privatnog života od crkvenog koji se uglavnom sveo na crkvene aktivnosti kao probe zbora i orkestra, dolazak na važne dane i sl. Kada je Isus rekao da ne zna hoće li naći vjerne na zemlji kada se bude po drugi put vratio on je govorio upravo o ovome što mi sada gledamo. Danas je vrijeme bez punog prisustva crkve na Zemlji. Podjela na profesionalce i laike je više nego uvreda za Boga, jer onemogućuje razvoj zajednice koja živi zajedno, već razdvaja duhovno od svakodnevnog te tako oduzima silu evanđelju. (2. Timoteju 3.pogl.) Evanđelje je postalo dio crkvenog programa dok se svakodnevni život zajednice koja je različita od svijeta istopio te se slobodno može reći da zajednice ni nema, jer svi na zemlji žive na isti način tj. s istim ciljem kojega postižu na razne načine. Takvo stanje potpuno onemogućuje Božje djelovanje te se za kršćanstvo danas može reći isto što je Isus rekao za Božji narod – Izrael: ”Sami niste ušli i ne date drugima da uđu!” Danas smo u vremenu kada se čeka ponovno rođenje kršćanske zajednice koja se mora roditi u muci i trudovima.
- 14:13 - Komentari (17) - Isprintaj - #

U ime Oca i Sina i Svetoga Duha

Duh – Riječ – Misao
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha.
Isus je ove riječi stavio kao riječi u čije ime se kršćani krštavaju u vodi koja simbolizira kupanje koje čisti savjest.
U Ivanu 6,63., Isus je ustvrdio: “ Duh je ono što oživljava, tijelo ne koristi ništa. RIJEČI, KOJE VAM JA REKOH, JESU DUH I ŽIVOT.” Riječi koje je Isus rekao jesu duh i život.
Isus je također rekao “Bog je duh i koji mu se klanjaju, moraju mu se klanjati u duhu i u istini.”
Ivan piše o Isusu u 1.poglavlju Evanđelja: “U početku bijaše Jedan po imenu Riječ, i Riječ bijaše sa Bogom, i Riječ bijaše Bog. I Riječ je tijelom postala i prebivala među nama. I vidjesmo slavu Njegovu, slavu kao Jedinorođenog od Oca, puna milosti i istine.” Bog je riječ. Riječ je bila u Bogu i izašla iz Boga te postala tijelom-čovjekom. Isus je Riječ.
Isus nadalje u 15, 26, retku Ivanovog evanđelj kaže: “A kad dođe Utješitelj, koga ću vam poslati od Oca, Duh istine, koji izlazi od Oca, on će svjedočiti za mene.” Duh Sveti je duh istine koji izlazi iz Oca koji je duh tj. Riječ! Duh Sveti je stalna Božja objava – proročki duh.
Tako možemo zaključiti da je Isus pod onim što mi danas shvaćamo kao formulu ili kao teško razumljivu nauku o Trojstvu, ustvari mislio reći: U ime Misli u ime utjelovljene Misli i u ime “žive” Misli (Duha proroštva-stalnog Božjeg govora po prorocima u Crkvi ili kako bi to neki nazvali RHEME) !
Mi se spašavamo kupanjem u Riječi tj. Božjoj misli! U Efežanima 5, 26., Pavao vuče paralelu između odnosa u braku i odnosa Isusa i Crkve te kaže: “Da je posveti, očistivši je kupeljom vodenom u riječi”! Isto kaže i u poslanici Titu 3,5.: “Ne za djela pravednosti koja mi učinismo, nego po svojemu milosrđu spasi nas kupeljom preporođenja i obnovljenja Duha Svetoga.” Biti okupan u Riječima, a riječi su iskaz nutarnje osobnosti koja se očituje kao Misao! Stoga rast Crkve je u stvari rast u zajedničkoj ili općoj Misli! Rast u “poznanju Krista”. O koliko je presudna čistoća i istinitost Božje objave! Kako bez nje upoznati Boga koji je Misao? Misao određuje volju, a volja određuje djela. Djela su iskaz tj. plodovi duha. Tako naš duh u dodiru s Božjim duhom po Božjoj Riječi- Misli postaje čist i sličan Božjem te se Bog “naseljava” u nama kao Misao. U 1. Korinćanima 2,16., piše:”Jer tko je upoznao misao Gospodnju da ga pouči? (to je citat iz Starog zavjeta) A mi imamo misao Kristovu.
Međutim, Pavao nas ne ostavlja u apstraktnom misaonom svijetu jer već u 4, 20., kaže:”Jer kraljevstvo Božje nije u riječi, nego u sili.” Sila ili snaga je rezultat čiste misli. Čista misao je jaka i kadra učiniti ono što je pravo. Iz toga razloga se borba za duše u Crkvi odvija na razini definiranja misaonih oblika ili kako bi teolozi rekli doktrine. Jer će pravilan način razmišljanja dati dobar rezultat. Grijeh u Crkvi treba vidjeti kao promašaj Crkve u “gajenju” čiste nauke tj. Misli. Kada se misao pokvari kvare se i djela. Sve što je u Pismu napisano za Crkvu, sva pravila i upute, napisano je kako bi se Crkva sačuvala “u istini”. Stoga je nužno i izbacivanje iz Crkve i sl. Međutim, sve te disciplinske mjere padaju u vodu ako dođe do općeg izopačenja misli, jer se tada zamjenjuje dobro i zlo te dolazi do gubitka pravilne orijentacije. Tada je svako prepušten da sam putem Biblije i molitve iskopa čistu riječ. To su teška vremena u kojim su dobra djela slabije sile nego zla djela.
- 08:08 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.07.2004.

dostojan

Galaćanima
Naše razumijevanje kršćanske misli zastaje pred onim što Pavao piše u poslanici Galaćanima u 3. pog. 28. retku: “Nema tu više ni Židova ni Grka, nema više ni roba ni slobodnjaka, nema više ni muškog roda ni ženskog, jer ste vi svi jedno u Kristu Isusu.” Zasigurno da ovdje Pavao ne negira stvarnost te podjele što je očito iz ostalih njegovih tekstova. On u poslanici Galaćanima obrazlaže suprotnost tjelesnog-ovozemaljskog shvaćanja na koje se odnosi Zakon od nebeskog na kojeg se Zakon zbog nedostatka grijeha niti ne može odnositi. Pavao ovdje ne piše ništa drukčije no što je i sam Isus rekao kada je izjavio da se oni koji budu dostojni vječnog života, neće udavati ni ženiti, jer će biti kao anđeli Božji! Međutim, Pavao ovdje ne ostavlja mjesta nesporazumima jer kaže u 5, 24.:”A koji su Kristovi, razapeli su tijelo sa strastima i požudama.” Kod Pavla nema zabune! On cilja van ovog svijeta: “A onaj Jeruzalem, koji je gore, slobodan je i taj je naša majka.” (4,26) On za cilj sebe i vjere općenito ima nekakvo nebesko obličje i nebesko stanje u kojem je sad već Isus, te on i crkva teže biti s Kristom ne bi li i sami postali slobodni od stanja ovog svijeta koji je “pod Zakonom” koji rađa muku, osudu i gnjev, ali ne zbog samog Zakona već zbog grijeha koji djeluje kroz Zakon i vara one koji žele ugoditi Bogu tj. opravdati se pred Bogom. Sila grijeha koja djeluje kroz Božji Zakon pokazuje se na dva načina: prvo, kao život otvorenog prijestupa, a drugo, kao život držanja Zapovijedi, jer u 3.pog., 12. retku Pavao piše o Zakonu, citirajući Stari zavjet: “ A Zakon nije od vjere, nego kaže: - Onaj tko ih vrši, živjet će po njima-.” Znači takav život je opet život bez vjere, jer se živi po Zakonu i očekuje se da iz poslušnosti tj. držanja zapovijedi proizađe Božja naklonost. Nužan zaključak će biti da je Božja naklonost stupnjevita tj. da ovisi od stupnja vjernosti tj. držanja zapovijedi kod pojedinca. To nadalje nužno vodi u očekivanje ovozemaljskog Božjeg blagoslova u vidu uspjeha u ovom svijetu. Iz toga proizlazi da se po držanju Božjih zapovijedi postiže ono što pojedinac želi te da se isti po postignuću tj. ostvarenju svojih želja osjeća uspješno tj. ponosno. Ovdje pozivamo u pomoć apostola Ivana koji ima ključ za razumijevanje Pavlovih riječi u svojoj 1. poslanici 2. poglavlju 15., 16. i 17. retku: “ Ne ljubite svijeta, ni što je u svijetu! Ako tko ljubi svijet, nema ljubavi Očeve u njemu. Jer sve što je u svijetu, požuda je tijela, požuda očiju i oholost života(ponos zbog imetka), nije od Oca, nego od svijeta. I svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka.” Božja volja očito nije da poslušnošću tj. držanjem Zakona sa Sinaja čovjek uspješno zadovolji svoju požudu(želju) za ovim svijetom, već je Božja volja da čovjek ode s ovog svijeta i to tako da bude spašen od ovog svijeta i njegove sudbine. Život vječni se suproti ovome svijetu koji je u poretku grijeha i smrti. On ne samo da ima drukčiji način života i da u njemu nema zla već je on u samoj svojoj biti drukčiji. Stoga na jednom drugom mjestu piše da je onaj tko želi biti prijatelj ovome svijetu samim tim postao Božji neprijatelj! Trebam se pitati jesam li obožavatelj ovog svijeta? Želim li s tim što neću krasti i činiti preljub, što ću držati subotu te se neću klanjati kipovima i slikama, te što ću pjevati i moliti se Kristu kao jedinom pravom Bogu ustvari postići isti cilj koji i oni koji kradu i čine preljub i koji su otvoreni nevjernici, tj. želim li pokazati da sam od njih pametniji na način da imam više ili da sam ponosniji na svoj uspjeh u životu jer sam “sve stekao pošteno”. Zar tada nemam isti cilj kao i bezakonici? Zar nije razlika samo u metodi postizanja istog cilja? A još kao šlag na tortu ja tada imam i argumente da ću živjeti i vječno za razliku od onih koje smatram manje pravednim od mene! Ali, Pavao je jasan kada kaže: “..samo vjerom u Isusa Krista da se opravdamo vjerom u Krista, a ne djelima zakona, jer se djelima zakona neće opravdati ni jedan čovjek.” Neće se opravdati ne jer bi to bilo pogrešno već jer je to nemoguće! Pavao piše u 5.pg., 3.retku: “ A opet svjedočim svakomu čovjeku, koji se obreže da je dužan izvršiti sav zakon.” Biblija za razliku od grčke filozofije koja je danas nažalost temelj razumijevanja teologije ne poznaje pojmove kao što je moral i etika. Biblija poznaje Božju volju te kad se govori o Zakonu misli se na sve, a ne kao što je to moderno kod teologije da razlučuje moralni od obrednog i građanskog zakona u Bibliji. Deset Zapovijedi je Ustav tj. temeljna Božja volja iz koje se u praktičnoj primjeni stvaraju mnogi podzakoni tj oživotvorenje načela. Tako nije ništa odvojeno od “morala”. Obred prinošenja žrtve je također moralan čin, jer bi bez ispravnog prinošenja žrtve došlo i do “moralnog” raspada države Izrael (kao što to Pismo i bilježi na više mjesta). Isto tako kada građanski zakon nalaže da se izmet nosi “van okola- tabora” to je također jedan od moralnih načela, jer ako bi netko počeo bacati izmet pred svoj šator ne bi li tako pokazao i nemoralnost prema bližnjima? Stoga kada Pavao kaže Zakon, on misli na sve! Tako on zaključuje u 5, 14.: “Jer se sav Zakon izvršuje u jednoj riječi: -Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe-!” Tu je velika sloboda, kreativnost i improvizacija, jer je “kao sebe” širok i subjektivan pojam te u ovisnosti od mnogo čega. Tako bi valjalo zaključiti da je poziv na spasenje ustvari poziv koji kida samu bit i srž onoga koga Isus privlači kod sebe na nebo, gdje “priprema stanove” u novom svijetu.
- 09:16 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 21.07.2004.

Pozivati s Kristom

Da bi Crkva dobila silu da svjedoči i objavi evanđelje potrebno je svakodnevno krštenje Svetim Duhom njenih članova. Krštenje Duhom je uvjetovano i nije proizvod slučajnosti. Nužno je sljedeće:
1.ozbiljna molitva za sposobnost govoriti riječi koje će grješnike dovesti Kristu
2.odbacivanje takmičarskog duha među članovima
3.priznanje grijeha i pokajanje
- jednom rečenicom: potrebno je biti na raspolaganju Isusu Kristu kako bi On našao nas za vjerne
te upućivao svoj poziv putem nas-
Ima li veće časti od biti od Krista pozvan u neku službu preko koje će on pozivati nove ljude u svoje kraljevstvo!
Poziv u službu je upućen svima koji su sami čuli poziv Duha i Zaručnice!
Svatko tko je čuo neka “govori: dođi”, a oni koji opet čuju neka “dođu” i neka “piju” od vode života. Isus poziva sve i to “zabadava” da dođu kod njega na nebo u Nebeski Jeruzalem – Božji Grad, gdje vlada pravednosti (savršena poslušnost Božjoj volji) i gdje se nalazi voda života na koju su pozvani svi putem lančanog prijenosa kao što je i rečeno: “tko čuje neka govori: dođi!” (Otkrivenje 22,17.) Neka govori: DOĐI ! Neka prosljeđuje POZIV u KRISTOVO KRALJEVSTVO! Svi su pozvani i to” zabadava”! Trebam pozivati ljude u kraljevstvo. Koji je poseban način najbolji? Određuje li ga moj Duhovni dar ili praktična potreba? Ili, da uradim “sve što mi dođe pod ruku”? Gdje god vidim “žedne” trebam ih pozvati. Isus te poziva u svoje kraljevstvo, u svoj grad, u svoj svijet!
Pitanje je kako to najbolje učiniti?
Osobni kontakt je najbolji, ali dobro je i imati neke oblike za uspostavljanje osobnog kontakta kako on ne bi ovisio o slučajnosti. Naravno, najbolji je “Filipov” model kada mu je sam Isus rekao da ide na tu i tu cestu i da čeka tog i tog prolaznika. Dakle, svakako da je preduvjet biti otvoren za čuti Krista, a i On te mora držati vjernim za određenu službu.
- 12:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Čovjek Isus Krist

Zapovijedi su prestale važiti kao slova Zakona, jer su "postale" osobom - čovjekom Isusom Kristom.
Stoga je kako piše Pavao Filemonu najbitnije voliti i vjerovati Isusa te voliti “svete”, vjerojatno one koji vole Isusa. Jedino ljubav prema Isusu može zadovoljiti Boga, jer je Isus apsolutno živa i djelotvorna Riječ- tj. Deset Riječi- (Dekalog) te se ljubeći Ga zapravo iskazuje ljubav prema Božjoj volji za čovjeka. Mada u nemogućnosti biti savršen pred Bogom, moja ljubav prema Isusu koji jeste očitovanje onoga što je Bogu ugodno, uračunava mi se u pravednost tj. kao da jesam savršen. Stoga je pitanje: Da li volim Isusa; presudno. Ljubavlju se “rađa” tj. kroz muku i trpljenje poroda dolazi na svijet novorođenče. Isto je i u kršćanskoj zajednici, samo se ljubavlju između vjernika mogu oni sami roditi i biti othranjeni i odgojeni u pravdi. Strpljenje, ustrajnost, nadanje dobru, povjerenje, praštanje, ne činjenje zla jesu ono po čemu se očituje ljubav i ono što prethodi rađanju novih kršćana- ljudi koji vole Isusa i to ne “od nevolje, nego od dobre volje” (posl. Filemonu). Postoje ljudi koji na pitanje; da li vole Isusa; odgovaraju da vole, jer osjećaju da se Isusa mora voliti te se trude u tome da ga zavole, ali to nije ono na što se ovdje misli kad se kaže: Volim Isusa! Ljubav nije od “moranja” niti kao “trudim se”, već je od dobre volje i to kao “slobodan”, kao onaj koji “ne mora, ali hoće”, kao onaj koji nije apsolutno poslušan, ali je voljan tražiti popravak, oprost te primiti posljedicu, jer je “svim srcem” za to, u “nutrini” je bez “dvoumljenja” te od srca voli Isusa.
- 07:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 20.07.2004.

Zapovijedi su prestale važiti kao slova Zakona, jer su "postale" osobom - čovjekom Isusom Kristom.
- 14:27 - Komentari (1) - Isprintaj - #

SVE ili NIŠTA

1. Ivanova poslanica 2,15. : “Jer SVE što je u svijetu, požuda je tijela, požuda je očiju i oholost života, nije od Oca nego od svijeta.” Sve što je u svijetu potječe od samog svijeta, a ne od Boga!
Svijet se nalazi u stanju i poretku grijeha te živi od grijeha i u grijehu tj. u protivnosti Božjem Zakonu, jer “grijeh je bezakonje”. Zapazite riječ: SVE! Ne netko ili nešto, već sve!
“Ali, čekamo po obećanju njegovu novo nebo i novu zemlju, u kojima stanuje pravednost” 2.Petrova 3,13. Očekujući novi poredak u stvari mi očekujemo novi svijet, svijet koji živi po Božjoj volji tj. koji se ne nalazi u bezakonju. Taj svijet “čini Božju volju” te stoga ostaje dovijeka. U samoj biti toga svijeta je Božja volja i on se ne nalazi u protivnosti Božjem zakonu. Tako i svatko od nas koji čeka taj svijet i gleda ga u vjeri biti će preobražen u njega tj. u bezgriješnost ili stanje savršene poslušnosti Božjoj volji. Mada se već sada može znati da li je netko prešao iz smrti u život. To može znati svatko sam za sebe. “Mi znamo da smo prešli iz smrti u život, jer ljubimo braću” 1. Ivanova 3,14. i “ tko drži zapovijedi njegove, u njemu ostaje i on u njemu; i po tom poznajemo da ostaje u nama, po Duhu kojega nam je dao.” (24.)
Tako neka svatko preispituje sam sebe te će uvidjeti da li je prešao iz smrti u život. Bog nema ništa s onima koji su izabrali smrt tj. kojima je srce prionulo uz ovaj svijet. Bog nema veze s ovim svijetom! “ Jer SVE što je u svijetu, požuda je tijela, požuda očiju i oholost zbog imetka, nije od Oca, nego od svijeta.” “I svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka.”
- 08:04 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.07.2004.

Isus i Zakon

Odnos Isusa i Zakona je otkriven!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Tko jede i pojede kruh s neba više ne umire (usp. Ivan 6,50.) U židovstvu kruh je znak (mana) Zakona, a i vino je znak Zakona jer je plod Izraela tj. Božjeg kraljevsta u kojem vlada Božji zakon. Pojesti Isusa značilo bi ubaciti u organizam prožvakani i svareni Božji zakon po vjeri u Krista kao osobu koja je taj Zakon poosobljen tj. Isus je pisajući Zakon pisao iz sebe tako da je Zakon ili Riječ ustvari sam On- Isus Krist! Vjerujući u Isusa vjeruje se i postiže se pravednost Zakona i pokazuje se prihvaćanje Zakona. Vjerujući u Isusa koji je Riječ. Isus je sebe predstavio kao Riječ i to koristeći se židovskom terminologijom u kojoj se Riječju nazivalo deset riječi tj. Dekalog! - Deset Zapovijedi! Isus je obećao da će onaj tko “jede” Njega tj. Riječ i to vjerom u vijest da je On Riječ i to utjelovljena postati pravedan pred Zakonom tj. savršen jer je vjerovao u savršeno. Taj će primiti Riječ i to živu Riječ – Zakon tj. još bolje Zakonodavca u svoj organizam nakon što sve dobro sažvače i probavi. Stoga Zakon nije više na papiru “mrtvo slovo”, već je po poosobljenju živ i sa sposobnošću da Ga onaj tko je po svojoj osobnosti taj Zakon, utisne u narav onih koji u Njega vjeruju, jer mu je Bog dao “da vlada dok se sve njemu ne pokori”. Tj. dok u one koji mu vjeruju ne utisne svoj pečat tj. karakter Riječi! Samo u Božjem kraljevstvu što ustvari znači tamo gdje vlada Bog, a to je tamo gdje je Božji Zakon prihvaćen i poštovan može se doživjeti istinsko prijateljstvo , ljubav, radost i sreća. Vječni život je život u Božjem kraljevstvu po Božjem zakonu. Međutim, ta spasonosna poslušnost Zakonu se ne postiže odanošću slovu Zakona, jer zbog griješne naravi i izopačenog uma čovjek ne može razumijeti i apsorbirati i praktično primjeniti Zakon. Isus je utjelovljena tj. živa Riječ tj. Zakon, i samo On može u svakoj situaciji postupiti sukladno Zakonu jer je živ da reagira sukladno konkretnoj situacijii. Bez vjerovanja da je Isus živa Božja Riječ tj. Zakon nema opravdanja pred Zakonom niti postignuća pravednosti tj. savršenstva. To je tako iz dva razloga: 1. Isus je savršenstvo Riječi te ljubeći ga i vjerujući (prvo) da je On ta Riječ čovjek pokazuje da bi volio Božji zakon i da bi bio savršen kada bi to mogao. Ali, on to ne može jer je osakaćen grijehom te je rob grijeha.
2. Isus je Vladar nad svima te On pošto upravlja vremenima i događajima može iste tako oblikovati da one koji u njega vjeruju “učini” tj. u njih utisne tj. pruži im kruh i čašu da ju ispiju te tako “prožvaču” Božji zakon u praksi te se po tome očiste tj. prokale za život u Božjem kraljevstvu, jer su prokušani do srži kostiju i našli su se vjerni Bogu! Dar pravednosti Bog daruje u osobi Sina tako što se vjerujući u postojanje Sina vjeruje u pravednog Boga i čovjeka, a ljudi to usvajaju vjerom. Vjernik u ovom kontekstu grijeha ne će biti savršen pred Zakonom u praksi, ali će biti u sebi tj. u svim svojim pobudama tj. u karakteru. Stoga Isus vodi vjernika tako da kroz život dobro prožvače i probavi Riječ te da ona postane dio njega. Iz toga razloga spasenje nije ekspresno već traje onoliko koliko je potrebno.
- 14:28 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Gdje da iskopam Božju Riječ????????

“Zar je oko tvoje zavidno što sam ja dobar?”(Matej 20, 15.)
“A ja hoću” dati milostinju i ovome koji ju po tvojoj ocjeni nije zaslužio. Bog je osoba koja ima volju tj. htjenje. On nešto hoće ili neće, ima namjere i planove, a oni su dobri. Čovjek je stvoren s istim osobinama tj. s voljom ili htjenjem. Sloboda čovjeka se nalazi u njegovoj volji. Bog ima planove, ali oni se mogu opstruirati čovjekovom voljom. Čovjek koji zavidi na Božjoj dobroti koja se iskazuje prema bližnjima sklon je uraditi zlo, ne bi li privukao ovisnost i poštovanje bližnjih prema sebi. Stoga Isus kaže u Mateju 21, 13: “Stoji pisano: Kuća moja neka se zove kuća molitve; a vi načiniste od nje špilju razbojničku.” Zanimljiv kontrast : kuća za molitvu i špilja razbojnička! Je li moguće da se Božja nakana s “tom kućom” toliko izopačila po čovjekovoj namjeri da čini zlo? “Tko je ispunio volju očevu?”(21,31.) Božja volja se mora ispunjavati, ona nije “samoispunjiva”!
Božja je volja učiniti dobro čak i onima koji dobro ne zaslužuju, ali nakon što su se “glavari svećenički i književnici(teolozi)” pobunili protiv iskaza zahvalnosti naroda prema Bogu i “rasrdili se”, Isus na primjeru smokve koju je prokleo da “više ne rodi roda” pokazuje što biva kada čovjek opstruira Božje namjere. U 21. poglavlju 43. retku kaže: “Zato vam kažem: kraljevstvo Božje uzet će vam se i dat će se narodu koji donosi rodove njegove.” Tko je ta j narod koji donosi rodove Božjeg kraljevstva? To su oni koji imaju htjenje da poslušaju Boga i sudjeluju u ostvarivanju Božjih nakana. Rod dolazi kada se volja ljudi i Boga sjedini u jedno. Kada čovjek i Bog imaju jedno htjenje. To ne znači da čovjek može razumjeti Boga, već se odnosi na čovjekovo unutarnje opredjeljenje da Boga posluša. U tome se nalazi izabranje kao što je Isus rekao: “Jer su mnogi zvani, ali je malo izabranih.” Tih malo izabranih su oni koji su imali isto htjenje s Bogom. Stoga ako se pitamo otkuda zlo u svijetu, odgovor nas upućuje upravo na taj nesrazmjer Božjih i ljudskoh namjera i htjenja. Čovjek se po propovijedanju Božje riječi upoznaje s Božjim planovima i odlukama te ukoliko Riječ prima kao Božju ona u njemu i djeluje na sjedinjenje njegove volje s Božjom. ( Solunjanima 2, 13.) Međutim, oni koji se “Bogu protive” imaju htjenje usmjeriti vjeru ljudi na sebe te nastoje “zamutiti” Riječ Božju i učiniti je nedjelotvornom. Stoga je danas možda najvažnije pitanje na koje čovjek mora pronaći odgovor: Gdje da iskopam Božju Riječ????????
- 08:17 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 16.07.2004.

Hostije, vukovi i ovce

Što li jedemo kad jedemo hostiju?
- 11:55 - Komentari (1) - Isprintaj - #

U susret Kristu!

“Tako da nemate nedostatka ni u jednoj milosti vi, koji čekate objavljenje Gospodina našega Isusa Krista” 1. Kor. 1, 7.
Isus je umro , uskrsnio i javio se mnogima živ, a Pavlu i proslavljen te je obećao da će se javiti i onima koji budu “čekali” da im se javi. Onima koji su smisao i razlog svog života stavili u nadanje i čekanje susreta “licem u lice “ s Kristom kao onim koji je zaokupio njihove osobe toliko da im je susret s njim postao od najveće važnosti. Isus nas poziva k sebi kad kaže: “Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni”. Gdje je to Isus? Isus je pokazao put k sebi. On je rođen, umro je, uskrsnio te je sada u stanju proslavljenosti na nebu, gdje vlada “dok se sve ne upokori”. Dakle, Isus je iza “zastora” tj. iza onoga što razdvaja ovaj svijet od onog u kojem je Isus. Isus nas poziva da prođemo istim putem kroz smrt (sličnu njegovoj) te obećaje da ćemo proći i kroz uskrsnuće te biti i preobraženi u proslavljeno stanje tj. slični njemu u vječnom životu. U susret Kristu! Sve dobiva drukčiji smisao, smrt više nije kraj, već “vrata”, uskrsnuće je činjenica, jer se Isus kao uskrsli javio apostolima i još oko 500-tinjak ljudi te su mnogi nakon toga imali doživljeni susret (ne filozofski) s živim Kristom. Tako je on i obećao da ćemo ga gledati licem k licu. Pri tome je obećao da će otkloniti svaku krivnju od nas kako bi ga mogli gledati otkrivenim licem. On to može kad je postao besmrtnim svećenikom i vladarom. Obećao se je objaviti svima u točan dan , tzv. Dan drugog dolaska Isusa Krista. Apostoli su već imali doživljen taj dan jer im se Isus javio kako bi ih stavio u povlašteni položaj iz kojeg su oni mogli hrabro razglasiti vijest o njemu, koja je eto stigla i do nas danas. Isus će se javiti onima koji ga očekuju, jer su gladni i žedni susreta s njim, jer očekuju odgovor na pitanje svog života. Očekuju milost od njega, istinu i pravdu. Jer su uvidjeli promašaj ovog svijeta kao projekta koji je osmislio Satan i čovjek kad su se pobunili protiv Boga. Isus je amnestirao sve i svi koji imaju volju doći ka Kristu mogu. Stoga u susret Kristu!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Ali, pri tom ne zaboravimo da je ključna riječ u očekivanju Kristovog dana objave: čekati. Međutim, Pavao još kaže i: “trčim u susret nagradi koja mi je obećana”.
- 08:16 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.07.2004.

Vidjet ću Ga i voljet ću Ga


Želiš li vidjeti Boga? To je još od biblijskih vremena (mada su ona i sada) problematično pitanje. Jer se znalo da tko vidi Boga mora umrijeti. Umire najvjerojatnije zbog ugledane ljepote tj. slave Božje. Međutim, neki su ipak smatrali da je ugledati Boga veći događaj i doživljaj od vlastite smrti.
Tako David u 63. psalmu piše kako je provirivao u Svetinju nad Svetinjama (to je dio židovskog hrama u kojeg je dolazila Božja slava, a u koji se nije smjelo ulaziti niti zagledati) ne bi li vidio Božji sjaj pa makar umro, jer ljubav je Božja “bolja od života”. Dakle, tu se nije radilo o tome da bi Bog ubijao one koje bi ga vidjeli, već o tome da bi za grešnog čovjeka susret s njim značio nešto neizdrživo. Ta Božja slava je bila u Isusu Kristu kada je pred smrt viseći na križu rekao: “ Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!” Ove riječi su Božja poruka oprosta i pomirenja za sve ljude, a ne samo za one koji su u tom času Isusa razapinjali, jer je poznato da je Isusov život imao veći smisao od samog življenja i smrti. Imao je smisao odaslati Božju poruku oprosta ljudima i pozvati ljude da oproste Bogu. Zašto čovjek da oprašta Bogu? Isus je rekao da pastir ostavlja 99 ovaca ne bi li otišao potražiti onu jednu koja se izgubila. Sigurno su se onih 99 osjećale zanemareno! Pogotovo ukoliko je prošlo više vremena od pastirevog odlaska. Tako se i mi osjećamo zanemareni te smo ljuti na ljude oko nas mada duboko u sebi znamo da za ponašanje tih ljudi krivimo Boga jer on je svemoguć i može svakoga natjerati da uradi bilo što. Međutim, Isus nas poziva na razumijevanje, jer nekad moramo biti zanemareni kako bi on spašavao druge. Neka ovca bi mogla (od onih 99) kad bi vidjela da se pastir dugo ne vraća odlučiti otići u “svijet”, jer se osjećaj zanemarenosti može pretvoriti u očaj, ali ona može i vjerovat da će se pastir vratiti te ga nastaviti čekati. Ovce mogu i blejati tj. glasati se te tako pomoći izgubljenoj da po njihovom glasu pronađu put nazad u stado. To je najbolji izbor jer to rade one ovce koje razumiju gdje i zašto je pastir otišao i koje mu pomažu svojim blejanjem da nađe izgubljenu ovcu. Ali, većina ovaca ipak se naljuti na pastira. Stoga nas Isus poziva da oprostimo Bogu! I još daje i obećanje da ćemo “ga vidjeti licem u lice”. Postoji obećanje da ćemo vidjeti Boga! To je nada zbog koje se može krenuti naprijed i to uvijek “zbog Isusa”. Zbog Isusa ću danas uraditi to i to, zbog Isusa ću otići tamo i tamo, jer se nadam vidjeti Ga i znam da će On doći. Tako je i David bio spreman pogledati iza zastora ne bi li ugledao Boga pa makar mu to bilo i zadnje.
- 07:55 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 14.07.2004.

“Bog je bogat za sve koji ga prizivaju”

“Bog je bogat za sve koji ga prizivaju”
Prizivati se može individualno, ali najbolje je onako kako je to Isus obećao: “Gdje dvoje ili troje nešto zamole jednodušno bit će im”
Isus kao preduvjet uspješnog prizivanja njegovog imena stavlja jednodušno jedinstvo makar dvije osobe. Da bi se taj uvjet ispunio mora postojati uzajamna “služba ljubavi” među tim osobama i to u potpunoj međusobnoj otvorenosti uz milost i praštanje. Stoga si trebam postaviti pitanje: Jesam li s lažju u nekom odnosu zapriječio upliv Boga u naš život? Jesam li onemogućio jednodušnost jer sam zapriječio put istini, pa tako se ni milost i praštanje nisu mogli manifestirati u pravoj mjeri potrebnoj da bi se ispunio uvjet koji je Isus postavio pred useljenje Boga u naš život. Sprječavam li tako istinu da pripremi put pravdi koja donosi oprost i smilovanje? Jesam li tako zauvijek zaustavio milost Božju? Može li se ipak postići jednodušnost? Hoće li se uvjet ostvariti mada se više istina ne izrekla? Ima li onaj tko istinu iznosi pravi uvid što je uopće istinito? Tu se svakako ne može raditi o impresijama već isključivo o objektivnim činjenicama. Možda treba napraviti rez i sa činjenicama te ih ipak ne iznositi ukoliko one mogu uvećati štetu. Ali to će to procijeniti da li nešto što je istinito uvećava štetu ili ne? To su neka od mnogih pitanja koja bi se mogla postaviti kad bi se analizirali razlozi zbog kojih Bog ne daje od svojega bogatstva više. Da li ga uopće prizivamo u jednodušnom jedinstvu? Možda je Isus kad je to rekao mislio čisto na okupljanje na istom mjestu u isto vrijeme ili je ipak mislio na prisnost i međusobni odnos među onima koji prizivaju? Kako ga izgraditi ukoliko dođe do raspada osobnosti kod jedne od osoba u zajednici te istoj postane teško raspoznavati vlastite osjećaje, stavove i iskustva? I takav može unutar svog poimanja “služiti iz ljubavi” te prihvaćati službu ljubavi drugih prema njemu. Jednog srca mogu biti oni koji unatoč raznih prepreka ipak nadvladaju iste na način da ih nadilaze s onim što je “veće od života”. U grijehu koji je izražen na bezbroj različitih načina ipak se milost, oprost i ljubav u svoj svojoj širini poimanja pronalaze kao jedini odgovor i to primijenjen u svakoj situaciji ponaosob sa svim posebnostima koje određena situacija zahtijeva. Ništa ne može zaustaviti voljno, shvaćeno iskazivanje ljubavi bilo u obliku čiste ljubavi, bilo kao oprost ili milost. Bez obzira na mogući promašaj, ostati će ono “nešto” u zraku kao dokaz Božjeg prihvaćanja.
- 14:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

poslanica Galaćanima

Gal. 5,11-26.
Ipak jeste na križu kao jednoj prelomnoj točki došlo do ispunjenja Zakona i do nove ere u kojoj više Zapovijedi nemaju istu ulogu. Očitovalo se da je ljubav tj. služba iz ljubavi ispunjenje Zakona ili još bolje da je ona cilj i svrha Zakona. Redak 14. i 15: “..ljubavlju služite jedan drugome! Jer se sav Zakon izvršuje u jednoj riječi: Ljubi bližnjega svojega kao sam samoga sebe!” Pavao, mada u 11. retku počinje s obrezanjem ipak nastavlja i s tzv. moralnim zakonom te “spoticanje križa” usmjerava na cio Zakon kao izraz Božje volje koja se pošto je to postalo po Isusu poznatim, može ispuniti samo službom iz ljubavi. Potrebna je motivacija ljubavi da se bude na usluzi bližnjemu kako bi se Bogu ugodilo i ušlo u kraljevstvo ispunjenog Zakona. Ono ne negira tzv. pisani Zakon, već predstavlja njegovo ispunjenje u ljubavi koja služi te tako predstavlja najveću snagu i motor Crkvi u svijetu, jer ljubavlju pokretani vjernici jedan drugog njeguju, skrbe se i hrane kao same sebe , a da pri tome opet zbog ljubavi koja raspoznaje potrebe drugog, raspinju vlastite želje za imetkom, za tijelom bližnjega i za općenito uzimanjem sebi najvoljenijega, jer se sebe raspinje iz ljubavi koja je spremna na žrtvu ne bi li drugome pružila ono što taj drugi zaista hoće, dakle bez prijevare, obmane ili bilo čega što ne bi bilo temeljeno na istini, koja je pojam koji obilježava objektivnu stvarnost, za razliku od one “privatne” koja ostvaruje individualne maštarije i zamisli. Stoga Pavao može reći: “Vodi li vas duh (ljubavi) niste pod Zakonom.” Jer Zakon je dan kao što piše Pavao Timoteju za bezbožnike i zločince i ubojice oca i majke i bludnike, lažljivce, kradljivce, a ne za pravednike! Pravednici su stoga oni koji ljubavlju služe jedan drugome, oni su uvjek u zajedništvu ljubavi i u njemu tvoreći zajedno Božju volju: ljubav, ostvaruju Božji naum s ljudima. Tako se iz shvaćene ljubavi postaje sličnim biću koje ljubi tj. Kristu. Svjesna i shvaćena ljubav je Božja volja za vjernika, za čovjeka. Razumjeti i voljeti, voljeti i služiti iz ljubavi! Ako je za zapovijedi rečeno da su one život za onoga tko izabere ići njima kao putem, tada se može reći zajedno s psalmistom da je “ljubav veća od života”. Ali, ljubav zbog ljubavi nikada ne pronalazi svoj izraz u djelima tijela koje je podložno zbog svoje požude osudi Zakona, već je spremna “raspeti” tj. ne ugoditi tijelu tj. sebi, iz ljubavi prema bližnjemu. Sklonost tijela je da nahrani sebe i da izjede druge, dok je sklonost ljubavi da se odrekne svoje požude i da hrani bližnjega. Stoga je vrlo bolna i teška zajednica u kojoj opstoje zajedno oni koji izjedaju i oni koji se daju izjesti. U takvim odnosima ljubav postaje žrtvenom ljubavi, jer se žrtvuje na oltaru tuđe požude. Idealna je zajednica u kojoj se svi vole, jer se tada samo raste u međusobnoj brizi te nema boli, već samo mira i radosti. O tome se govori u 22. retku kada se nabrajaju “plodovi duha” tj. plodovi te izvorne ljubavi koji se očituju u samim djelima ljubavi koja se očituju kao djela milosti i oprosta tj. bezuvjetnog prihvaćanja, u miru, radosti koji su obilježje života uronjenih u međusobnu ljubav, strpljivosti, blagosti, dobroti, vjernosti, krotkosti, umjerenosti koji su karakter onih koji “raspinju” svoje požude kako ne bi izjedali jedan drugoga, a sve to iz ljubavi prema bližnjem koja razumijeva njegove potrebe. Tako se postiže cilj evanđelja: rast u “savršenog čovjeka” koji je sastavljen od ljudi koji iz ljubavi služe jedan drugome. To je u stvari Božje kraljevstvo, to je pobjeda nad grijehom, to je prihvaćanje Božje volje na zemlji. To je raj!
- 08:38 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 13.07.2004.

dostojan

“mnogo je zvanih, ali malo je izabranih”
Sva muka koju proživljavam, taj gorki pelen, ta vatra kušnje je Božja volja za mene, mada On zlom ne kuša, ali u procesu operacije grijeha samo kirurg zna što je dobro a što zlo. Moja požuda me kuša i mami da ja učinim zlo i to nije Božja kušnja kao da bi On mene mamio da učinim zlo pa da vidi kako ću postupiti, ali On me zaista kuša da vidi hoću li Mu biti vjeran kao Gospodaru do kraja i bezuvjetno. Smisao sveg života je samo jedan: Pokazat se dostojnim ili nedostojnim za nebeski život.
Prokušavanje ima svoj izvor u Isusovom vladanju s nebeskog prijestolja odakle On testira hoće li se naći tko vjeran, jer će samo apsolutno i bezpogovorno vjerni biti s Kristom u vječnosti i samo će takvi uživati u Kristovoj baštini. “Ništa nečisto neće ući” u Nebeski Jeruzalem- Božji grad- Pošto će sve nečisto morati ostati pred vratima nužno je obaviti precizno testiranje “do rastavljanja kostiju i srži” ne bi li se pošteno i pravo moglo znati tko je dostojan Neba i Krista.
“Tko se ne odreče svega što ima, čak i samog sebe i ne uzme svoj križ i ne ide za mnom, nije mene dostojan” To je put idite s njim, govori Krist s neba onome koji stane svaki dan u zbor svjetova koji obožavaju Krista neovisno od uvjeta u kojima se našli. Tako okupljeni oko Krista kao središta života i bogoslužja na riječi i pjesme hvale On šalje zrake sile i mudrosti sa svog prijestolja te objašnjava i objavljuje što čini i zašto. Tko ustraje u tom zboru svjetova pa makar svoje posljednje obožavanje uputio i s lomače taj se pokazao dostojnim jer je bio vjeran Kristu do kraja. Ustrajao je u vjernosti i prinosio hvalu i pristajanje na Kristovu volju, svojim usnama. Tu se očituje apsolutna poslušnost, jer se Krista iz srca obožava neovisno od onoga što je On u svojoj Vladalčkoj sili odredio za mene. Kao što su nekada ljudi pred kraljevima stajali apsolutno poslušni njhovoj riječi koja je bila zakon i bog za njih, tako oni “koji su pozvani” trebaju stajati pred vječnim kraljem – Isusom. Kralj ima pravo iz toga mnoštva izabrati one koji su mu po volji, one koji su mu ugodili i čiju vjernost je prepoznao da budu u posebnoj časti pred njim pa čak i da dijele od Njegovog dostojanstva i imanja.
“Onaj koji govori s nebesa” očekuje da se stane u zbor štovatelja i da se sluša Njegova riječ s apsolutnom poslušnošću. On kaže da “njegove ovce poznaju i slušaju njegov glas” dok glas stranaca ne žele poslušati. Svatko sluša glas onoga kojega poznaje i od koga je upoznat. Jednako kao što je “ljubav veća od života” isto je i poslušnost Kristu veća od života. Kao što postoji bezuvjetna ljubav tako postoji i bezuvjetna poslušnost.
“Tko je vjeran u malom biti će i velikom”. Te Isusove riječi se upravo odnose na vjernost u ovom zemaljskom životu kao nečemu što je malo nasuprot vječnom životu kao nečemu što je veliko. Stoga, ako mislim da sada u ovom životu mogu biti nepokoran Kristovoj volji za mene, zavaravam se da ću Mu biti poslušan cijelu vječnost.
Ako ne mogu biti poslušan na “lomači” zasigurno to neću biti na mjestu vječne “radosti” i “sreće”, jer će taj vječni užitak biti poticaj za moju nesputanost u uživanju te bi Bog opet bio zaboravljen u vlastitom kraljevstvu. Krist govori s neba: “Nauči se poslušnosti!”
- 08:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.06.2004.

odnositi se s Bogom

U tom kontekstu valjalo bi promišljati i o tome da li se naš odnos prema Bogu i čovjeku pokazuje kroz obred ili bogoslužbenuu svečanost ili kroz odnos s čovjekom pored. Taj odnos je kompliciran, ali on postoji te se ne može religija promatrati odvojeno od njega. U mojoj naravi je osvetiti se, a to nužno znači u rasponu od aktivnog zla do pasivne mržnje koja se očituje u ignoriranju. Dok se tako spotičem o svoje bližnje zasigurno sve više revnujem za “crkvu” i za bogoslužbu ili obred. Međutim, moja spoznaja Boga nije ništa veća od one koju imaju pogani ili idolopoklonici ukoliko tako postupam. Velika je mudrost u riječima: činiti drugima ono što želim da oni meni čine. To može izvršiti samo čisto srce i zdrav razum. Tako da većeg dokaza odnosa s Bogom nema do li onoga ranije rečenog, a to je: biti drug nevoljnima (većina su takvi) i biti čist od ovoga svijeta koji je pobunjen protiv Boga mada to ne priznaje, već izmišlja neku svoju ljudsku religiju koja se bazira na obredima i to obredima koji isključuju samilost prema bližnjem. Tako se socijalna dimenzija moje vjere ne može odvojiti od obredne ili bogoslužne. Također to isto znači da je moja socijalna dimenzija bolja ukoliko se ne klanjam pred idolima i ukoliko općenito se moj odnos prema ljudima iskazuje onako kako to opisuje originalni Božji zakon. Kada sam zgriješio protiv bližnjih utekao sam se k bogoslužju i uhvatio za vjerska dostignuća te glupo držao da ću Boga naći u propovijedanju i nauci. Sve je to bilo prazno bez ove dimenzije tj. bez zdravog odnosa s “braćom”.
- 07:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.06.2004.

Ljubav je uvjek darovana

Ljubav je uvjek darovana. Ljubav se daruje ona nikada nije i ne može biti zaslužena, jer bi to bilo protiv njene prirode. Da bi se darovalo ljubav mora se uključiti volja i odluka. Tako je voljna odluka da se daruje ljubav odgovor na problem grijeha. Ljubav je milost. Milost se daje onome tko ju nije zaslužio. “Bog je ljubav”, znači da on voljno i po odluci voli. Njegova odluka i volja su uzrok i razlog njegove ljubavi, a ne zaslužnost onih koje on ljubi. Ljubav = milost. Bez uviđanja da netko ne zaslužuje ljubav uopće ne može biti ni ljubavi, jer bi samo zapažanje zasluge za ljubav bilo protiv njene biti. Ona uvjek vidi ono što i jest, a stvarnost je ružna, bar ova ljudska. Tako ljubav jeste odgovor na tu stvarnost, jer ona voli bez uvjeta zaslužnosti. Ljubav kao milost voli ono što se ne voli! Ono što je zavrijedilo ljubav ne može biti predmetom ljubavi, jer je ljubav milost. Tako se Bog u ovom žalosnom kontekstu grijeha otkriva kao ljubav te je u ovoj priči o grijehu Bog uspio otkriti novu dimneziju i novi pojam : ljubav. Tako je svemir obogaćen novim odnosom ljubavi koji je kako smo rekli moguć jedino u obliku milosti prema onima koji nezaslužuju odobravanje i pomoć već dapače kaznu i prijezir.
- 12:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Ljubav je odnos nastao u grijehu.
- 12:43 - Komentari (3) - Isprintaj - #

UPIT

Moj život je toliko subjektivan koliko je to uopće moguće biti. Kao što je u knjizi dobro rečeno na jednom mjestu da praksa (stvarnost) oblikuje vjerovanje.. Tako je i moja stvarnost tj. moji događaji i doživljaji u životu ono što je usmjerilo i odredilo moja vjerovanja. Gdje je tu objektivnost, gdje je tu istinitost? Ona može biti samo relativna, unatoč tome što istina u objektivnom smislu postoji. Moja istina je ono što sam naklapao u prethodnim stranicama, a pitanje je da li ja to uopće i vjerujem tako kako pišem.
Tako se naša subjektiva pravednost stvara unatoč toga što se nalazimo u nepravednosti u objektivnom smislu. Mada u stanju nepokornosti pred Bogom mi postajemo pravedni zbog našeg odnosa prema njemu.

Pitanje na koje tražim blogovski odgovor glasi:

[Q]Kako se "odnosim" s Bogom?
[/Q]
- 09:40 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.06.2004.

Je li tako?


Svakako da od Zakona ne dolazi ni opravdanje ni posvećenje. Oboje je plod darovane vjere, koju Bog po svom predznanju daruje na spasenje onima koji imaju želju tj. volju biti pomireni s Bogom i voljni su živjeti u Božjoj državi, zauvijek.
Ali, to što od Zakona nije došlo prethodno navedeneo ni na koji način ne dokida ili mijenja Zakon. Sam Pavao kaže:”..zapovijed je sveta, pravedna i dobra..., ali kad bi spasenje bilo po Zakonu... Krist je uzalud umro”. On tu jasno podvlači dvije stvarnosti:

-Zakon je dobar
-Spasenje je mimo Zakona



Zašto promijeniti drugu i četvrtu Zapovijed u Zakonu za koji je rečeno da je “dobar “?
Tko bi u Novozavjetnom odnosu i s kojim ciljem ovlastio Crkvu ili Papu da mijenja Božji Zakon kada je novozavjetni odnos s Bogom utemeljen “ mimo “ Zakona?


Židovi su se toliko dičili Zakonom da su izvatke iz knjiga Zakonskih čak ušivali na odjeću kao trake. Pavao ih ne prekorava zbog toga već kaže: “vi koji druge učite sami sebe ne učite, jer kada učite da se ne krade... kradete, kada učite da se ne čini preljuba, činite preljubu......”
Pavao kada u Rim 2 piše o židoskom posjedovanju slova Zakona vjerojatno misli na takovo dičenje i reklamiranje Zakona koje je samo izvanjsko i teatralno, a bez nutarnjega “obrezanja srca”. On tu ističe i misao o neznabožačkoj poslušnosti Zakonu! Oni koji “nemaju Zakon”, ali ga izvršavaju pokazat će se poslušnima Bogu i biti će nagrađeni. Postavlja se pitanje od kuda poslušnost kod onih koji nemaju znanje o Božjim odredbama? Pavao daje odgovor: “po naravi”. Oni dapače tako “po naravi dokazuju da je Zakon upisan” u njima, a ne na njima kao što se to vidjelo u židovskom zastranjenju. Očito je kako Pavao ovdje piše o istom Zakonu i za Židove i za neznabošce!
Izraz “slovo Zakona” ima prethodno rečeno, ali i još jedno značenje. Naime, on odgovara našem današnjem izrazu “na papiru”. Pa se tako danas kaže da je neki zakon koji je Sabor izglasao još uvjek samo na papiru jer nije zaživio u praksi. Pavao na isti način objašnjava razliku između “slova” i “duha”. Slovo je samo na papiru dok je duh ono što on još naziva “obrezano srce” ili ti “unutarnje slaganje s Božjim Zakonom”. Znači Pavao hoće uvjeriti židovske čitatelje kako je njihovo dičenje slovom daleko od tog da su oni zaista poslušni tj. da je Zakon “zaživio u praksi”.
On ne govori o nekakvom dokidanju “starog” Zakona i uspostavi novoga, već baš suprotno tome!
Pavlove poslanice su zasigurno najviše zlorabljene u svrhu dokazivanja različitosti između nove vjere i židovske zablude, ali kao što smo ranije zaključili Pavao je sasvim drukčije pisao nego što su razni interpretatori tumačili. On nije ni izbliza išao za tm da dokida bilo što.


Ukoliko su neke Zapovijedi uklonjene ili izmjenjene, možemo li govoriti o nepravednosti?
Duboko u srži svih ideologija i religija koje su pokušale osvojiti svijet ne bi li samo jedna vlast -imperija vladala, bila je želja za postizanjem savršenog društva koje bi odlikovalo mirom i sigurnošću. Taj plemeniti cilj opravdavao je neplemenita sredstva. Međutim, iz pravog kuta gledišta, a to je onaj koji zbivanja promatra u kontekstu sukoba Satana s Bogom čak ni ti “plemeniti” ciljevi nisu baš tako plemeniti, jer imaju za svoj pravi cilj izgradnju dobre i pravedne države koja je neovisna od Božje vladavine.


Opstojnost Crkve kao one koja je izgrađena na stijeni ipak nije garancija da se ono što je na stijeni sagrađeno ne može iskvariti.
- 11:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Istina

Pavao na jednom mjestu izjednačuje Boga i istinu. Pa prijevodi to pišu: “Boga-istinu”. S tim izjednačavanjem pojmova dolazim do važnog zaključka da kad se govori o susretu s Bogom (pri tom ne mislim na konačni susret “licem u lice”) ustvari se govori o suočenju s Istinom! Istinom o sebi o životu o smrti o ljudima općenito o stvarnosti. Čovjek ne voli živjeti u stvarnosti on uvjek pokušava živiti svoje snove i voli vjerovati da je nešto nekakvo bez obzira na očitost koja govori suprotno. Ta otvorenost prema istini može se izjednačiti sa susretom s Bogom “u tijelu”. Istina prožima i kida “rastavlja moždinu i zglobove”. [Q] Vidjeti kako jeste! Srušiti iluzije
. Mnogi govore da su po uviđanju tj. po otrežnjenju od iluzije zaljubljenosti prestali voliti svojega bračnog druga te su se rastali, ili su pak po otrežnjenju od nekakve ideje prestali sljediti nekog narodnog vođu i sl. Ali, oni tako u stvari govore da su vjerovali u svoju zamisao o nečemu ignorirajući pri tom stvarnost.

- 08:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 18.06.2004.

uz sve užitke ili probleme kako uopće naći koncentracije i promisliti o nužnosti susreta s Bogom

Psihologija mase je rukovođena strahom. Ljudi se u strahu opredjeljuju za onu opciju koja izgleda jača. Često se radi o fikciji snage koja samim tim akumulira sve veću snagu i prestaje biti fikcija.
Strah se najbolje prikriva aktivnom borbom za neko pravo s tim da se ne proziva konkretne krivce već se govori kao da su svi krivi ili se agresora i žrtvu stavlja u isti koš te se od oboje traži suradnja u ime nečega. Tako ta osoba koja se glasa nameće sebe društvu, koje će opet iz straha pred njenom agresivnošću iskonstruirati vlastite vizije onoga što je ista htjela reći, mada to ni sam govornik ne zna već je samo glumio ne bi li sebe istakao i lovio u mutnom. Jedini način oslobođenja iz tog začaranog kruga je ponuđen obećanim uskrsnućem iz mrtvih. Pismo kaže: “zbog straha od smrti ste bili robovi grijeha”. Dakle, uklonjen strah od smrti uklanja i ropstvo društvu gijeha mada ne otklanja ropstvo poretku grijeha. Tako kršćanin zbog spremnosti na smrt nije podložan manipulaciji psihologijom mase bar ne u tolikoj mjeri da ga “nose vjetrovi ljudske prijevare” tj. ljudskih strasti koje su pravi izvor ideologija i mišljenja onih koji kreiraju psihologiju masa. Strah proizvodi uzbuđenost kojoj je svojstveno ne oslanjati se na razum već požuriti do cilja. Tako se zasigurno biva prevarenim. Tako od “vjetra” do “vjetra” od “ljudske zablude” do “ljudske zablude” u “prijevarnoj ljudskoj igri”.
Proizvodi takvog ljudskog duha ne mogu ugoditi Bogu. Tako u Marku 7,7. kaže: “Uzalud me poštuje, nauka je njegova samo čovječja ustanova.” Da bi mogao graditi nauku o poštivanju Boga čovjek ga prvo mora poštivati. Teologija je isto tako samo tvorevina ljudskog duha ukoliko teolog ne poštuje Boga već poštuje svoju misao o pravilnom štovanju Boga. Čovjekove ustanove dakle proizlaze iz čovjekovog duha koji ne može Bogu ugoditi. Unatoč detaljnim naukama o vjeri ništa ne može nadoknaditi nedostatak vjere u osobi. Tako teologija sebi daje za pravo da Boga i o Bogu proučava, analizira i ocjenjuje! Ona vezano uz vjeru ili denominaciju to štovanje i propisuje svojim zaključcima i prosudbama, ali može li se štovanje Boga staviti u prostore mišljenja i forme? Može li čovjek proizvesti pravilnu misao o Bogu da bi ju gledao kao dogmu ili čak i kao doktrinu? Kako čovjek može štovati Boga? Slejdeći redak nastavlja 7,8. : “ Zapovijed Božju ostavljate...”!
Najbolje je zaključiti kako štovanje Boga mora proizaći iz samog Boga da bi mu bilo pravo.
Kad se danas govori o Večeri Gospodnjoj predmet se ograničava na shvaćanje rimokatoličke Crkve, Lutera, Zvinglija i Calvina. Kao da je nužno da baš neki od tih pravaca bude istinit ili da je istina nužno kombinacija između ta četiri pogleda. Može li naše štovanje Boga proizvesti i oslobođenje od misaonih formi koje su uspostavljene o Večeri Gospodnjoj? Postoji li peti ili šesti način sagledavanja predmeta? “Kraljevstvo Božje nije u riječi, nego u sili.” U snazi tj. djelatno je i “ostvaruje se u stvarnosti”, a ne u mislima. Ostvarene misli, a ne filozofija o kraljevstvu. Zanimiljivo je da se razdori oko Večere Gospodnje uglavnom svode na različitost postavki i tumačenja, a da se onaj stvarni element hranjenja i pojenja i duhom i fizičkom hranom ostavlja za neki dugi aspekt života za život “van crkve”, koji se obično i doživljava kao onaj pravi vlastiti dok je onaj zajednički crkveni odvojen za obred ili bogoslužje zavisno od teološkog shvaćanja nekih pojmova i “stvarnosti”. Zašto Pavao u 1. Kor 5,13. kaže: “Uklonite zločinca između sebe” ukoliko je takav samo došao primiti hostiju ili poslušati propovijed? Danas se iz crkvi isključuje ili se od crkve prekorava neke osobe u ime nekakvog kršćanskog morala. Međutim, Pavao je ovdje vrlo praktičan, a ne moralista! Pavao otkriva da je kršćanska zajednica zamišljena kao “biće” koje živi i hrani se na zajedničkoj trpezi i tijelesne i duhovne hrane te kao takvo vrlo je ranjivo ukoliko unutar njega žive zločinci ili paraziti kao što je slučaj i u svakoj drugoj obitelji.

Priznanje krivice ujedno znači i prihvaćanje kazne tj. gnjeva.
Rim 5,19. : “..kao što nepokornošću jednoga čovjeka mnogi postadoše griješnici, tako će i pokornošću Jednoga mnogi postati pravednici. “ Samo se jedan upokorio Bogu! Mnogi, dakle i ja, možemo postati pravednici priznavajuću svoje nepokorenje zbog same činjenice da se Jedan upokorio. Kako se Isus upokorio? On je pristao na sramotu tj. na vlastito osuđenje zbog grijeha i na gnjev izliven na njega. On koji je “bio bez grijeha” je pristao na kazna za grijeh. Pristajući na Božji gnjev priznao je Božju volju. Pavao nastavlja u 20 retku:” A Zakon dođe za to da se umnoži prijestup, jer gdje se je umnožio grijeh(grijeh je prijestup), ondje se je još većma umnožila milost.”
Dok na drugom mjestu kaže “Zakon gradi gnjev”. Zakon je umnožio gnjev tj. osudu tj. kaznu. Čovjek pristajući na kaznu tj. na vlastitu smrt (i umiranje) koja uvjek uz sebe veže ono što joj prethodi, a to je odbačenost, sramotu, bol, bolest...postaje pravedan u subjektivnom smislu tj. pred Bogom, jer pristajući na kaznu ustvari priznaje svoju krivnju. Tako u Rim 6,5. piše: “Jer kad smo s njim najbliže združeni, sličnošću smrti njegove, biti ćemo i uskrsnućem.” Tako po Zakonu vidimo zašto smo pod gnjevom, jer nam on otkriva našu zloću i razloge Božjeg negodovanja, te nakon što je naša krivica u objektivnom smislu(jer je grijeh neoprostiv iz razloga objektivne štete i trajne deformacije koju uzrokuje) “prebačena “ na našu Žrtvu Isusa, mi u subjektivnom smislu primamo oprost, jer kao poslušna djeca pristajemo na kaznu i tim priznajemo autoritet svojeg roditelja, a on nas tada oslobađa vječne osude, jer svaki dobar roditelj kad vidi da je djete svjesno onoga što je učinilo (u našem slučaju onoga što mi jesmo) te bezpogovorno prihvaća svaku kaznu koju bi Otac odredio, neće ostati u gnjevu, jer mu nije cilj kazniti već spasiti.
Tako se naša subjektiva pravednost stvara unatoč toga što se nalazimo u nepravednosti u objektivnom smislu. Mada u stanju nepokornosti pred Bogom mi postajemo pravedni zbog našeg odnosa prema njemu.
- 13:09 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 16.06.2004.

masa

Psihologija mase je rukovođena strahom. Ljudi se u strahu opredjeljuju za onu opciju koja izgleda jača. Često se radi o fikciji snage koja samim tim akumulira sve veću snagu i prestaje biti fikcija.
Strah se najbolje prikriva aktivnom borbom za neko pravo s tim da se ne proziva konkretne krivce već se govori kao da su svi krivi ili se agresora i žrtvu stavlja u isti koš te se od oboje traži suradnja u ime nečega. Tako ta osoba koja se glasa nameće sebe društvu, koje će opet iz straha pred njenom agresivnošću iskonstruirati vlastite vizije onoga što je ista htjela reći, mada to ni sam govornik ne zna već je samo glumio ne bi li sebe istakao i lovio u mutnom. Jedini način oslobođenja iz tog začaranog kruga je ponuđen obećanim uskrsnućem iz mrtvih. Pismo kaže: “zbog straha od smrti ste bili robovi grijeha”. Dakle, uklonjen strah od smrti uklanja i ropstvo društvu gijeha mada ne otklanja ropstvo poretku grijeha. Tako kršćanin zbog spremnosti na smrt nije podložan manipulaciji psihologijom mase bar ne u tolikoj mjeri da ga “nose vjetrovi ljudske prijevare” tj. ljudskih strasti koje su pravi izvor ideologija i mišljenja onih koji kreiraju psihologiju masa. Strah proizvodi uzbuđenost kojoj je svojstveno ne oslanjati se na razum već požuriti do cilja. Tako se zasigurno biva prevarenim. Tako od “vjetra” do “vjetra” od “ljudske zablude” do “ljudske zablude” u “prijevarnoj ljudskoj igri”.

- 11:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 15.06.2004.

idol

Čovječanstvo je zaljubljeno u vlastitu zamišljenu sliku sebe i sve ideale vidi kao ostvarenje sebe i svojih, zbog nesrazmjera između misli i prakse onemogućenih ideja, potencijala. Čovjek misli da ima boga u sebi te da je biblijski Bog samo čovjekova ideja o kolektivnom biću tj. o savršenom čovjeku koji opet proizlazi iz samog čovjeka te raste do te imaginacije koja je stalno jednako udaljena, jer što čovjek više napreduje on proizvodi i veće misli tako da stalno ima pred sobom cilj za dohvatiti te iz tog svega raste u beskonačnu savršenost koju definira on sam kroz svoju dostignutost. To je izgleda ta tajna broja 666 tj. čovjekovog savršenstva u neovisnosti od Boga koji je obilježen sa sedmicom (7) kao sedmim danom koji je spomenik Božjeg stvaralačkog djela u kome je stvorio i čovjeka, nasuprot 6 koja nosi ideju čovjekovog samostvaranja.
Imajući u vidu opće zazive za mir u svijetu kao ideje i cilja oko kojega se ujedinjuju i istočne religije(koje sebe ne vole tako zvati, već se doživljavaju iznad tog pojma) i kršćanstvo, moram utvrditi da se isti vrlo dobro razumiju i prožimaju. Naime, imaju isto izvorište u čovjekovoj neovisnosti i samoostvarenju. Očito je da im je cilj isti: izgradnja novog svijeta. Drugim riječima kako bi to zvučalo iz filozofskog kuta, koji je opet svojstven istom izvoru, oni grade savršenog čovjeka u vidu opće svijesti ili misli čovječanstva koje po svom doživljaju materije oblikuje istu.
Kain i Abel su zaista vječni (u konačnom smislu) protutipi dvaju stvarnosti. Kain, stvarnosti čovjekove pobune protiv Boga koja ide toliko da je spremna i samu stvarnost promišljati onakvom kakva ona to nije, i Abel, stvarnosti čovjekove pobune protiv Boga koja to priznaje i miri se s Bogom. Afirmacija čovjeka je zaista pojam koji dobro opisuje tu pobunu. Čovjek bi se afirmirao i to kao grešan tj. s pogreškom u programu koja sve okalja. Tako taj pobunjeni čovjek u želji da pobjegne od stvarnosti svoje pobune stvara misaoni svijet i to svijet dogmi i doktrine koje proživljava, proučava i koje obožava kao svoje žrtve pred Bogom i za Boga. Želeći tako ugoditi Bogu kao i Kain na način koji je protivan Božjoj volji on čini pobunu i dalje. Takva praksa “guta istinu”, jer je istina ono što čovjek može razumijeti kao stvarnost. U tom dvostrukom svijetu čovjekove umisli zapravo se nalazi nekakva “duhovna šizofrenija”. Ta “psihologija masa” je ono što se onda od masa prima kao “demokratski izraz volje većine” koja misli upravo onako kako se i može očekivati s obzirom na kolektivnu utvaru koja se štuje u liku duhovnog-misaonog tj. ljudskog duha. Pismo taj ljudski duh izjednačava s đavolskim. Tako se dakle, štuje Đavla u liku vlastite umisli koja projecira vlastitu grešnost i pobunjenost te potom služi kao novi izvor nadahnuća i novih ideja, jer predstavlja jedan posve paralelan svijet kojega se ljudskim umom proglašava pravim, zaboravljajući da je um iz kojega proizlaze misli također materijalan. Što je onda tu duhovno, a što materijalno? Iz toga uma danas vidimo kako “zeleni” i oni koji brane “prava čovjeka” oblikuju političko-vjersku stvarnost imajući za cilj savršeni svijet u kojem vlada mir jer čovjek svojim mislima koje se drži čistom istinom može djelovati u praksi te svijet oblikovati prema tom modelu savršene misli. To je neki apsolutni ljudski duh kojega se štuje kao duhovno apsolutno biće ili božanstvo koje bi trebalo biti oživotvorenje onog biblijskog cilja: “rasta u savršenog čovjeka zrelosti Kristove”. Tako se u toj ideji poljubilo kršćanstvo, ateizam i istočnjaštvo. To je neki lokalizirani panteizam. Lokaliziran u čovjekovoj misli.

“Raspadljivost nije uništenje već preobrazba u plod iznikao iz nje.” Đavao, koji budući da ima vlast nad smrću ima i vlast nad vremenom, jer ”su dani zli”, može biti pobjeđen u raspadljivosti koja će biti osmislena “dobrim tlom” da donese neraspadljivi plod. Tako sam život sjemena ne biva uništen već “promijenjen”. Život tako nadvladava smrt i to čak na trijumfalan način jer od jednog sjemena nastaje plod i sjeme. Ali, što ćemo s tim novim sjemenom koje se nalazi u tom plodu? Kako se ono nalazi u prostoru i vremenu opet je podvrgnuto istim zakonitostima te bi trebalo opet proći kroz raspadljivost do novog ploda. Takav zaključak ne bi dao konačan odgovor na stvarnost smrti, jer bi ona bila nužna i za daljnje napredovanje u vremenu i prostoru. Međutim, Kristov cilj je uništiti smrt i uspostaviti vječni “plod”u neraspadljivosti. Po tome valjalo bi zaključiti kako niti ideja žrtvovanja Crkve kroz Euharistiju ne bi bila valjana, već bi se i u tom pitanju valjalo primjeniti načelo jedinstvenosti Kristove žrtve te zaključiti da smo mi i Bogu posvećeni u njoj jedanput i savršeno. Budući da je vječnost izvan vremena te da ćemo biti “kao anđeli, koji se niti žene niti udavaju”, dakle nisu podvrgnuti istim zakonitostima, odgovor treba tražiti van ovovremenih zakona. Svakako da ne treba smetnuti s uma činjenici kako još uvjek živimo pod Zakonom. A, i u vječnosti živjet ćemo pod Božjim Zakonom smo na drugi način iskazanom zbog drugih zakonitosti tog “vremena” bez smrt i Đavla. S toga našu preobrazbu u “novog čovjeka” treba pratiti do tog doba i tih zakonitosti.
Večera gospodnja bi se mogla nazvati okupljanjem oko izvora životne sile kojom se napajamo vjerom, a koja izlazi iz Krista. Kao što je u Evanđeljima opisan susret žene koja je bolovala od krvarenja te je po svojoj volji odlučila dotači Kristovu haljinu ne bi li ozdravila. Tada je iz Krista “izašla sila” i On je to osjetio. Isti princip okupljanja u zajednici vjere, ali i oko običnog kruha i pića koje jedemo u pravednom zajedništvu ljubavi ima i Večera Gospodnja. Dapače, upravo sam siguran kako njen naglasak ne leži na nikakvoj mističnosti, već na najobičnijem zajedničarstvu oko hrane i pića tj. oko životne sile. Među onima koji jedu i piju ne smije biti onih koji “ne žele raditi, koji se goste s vama dok im oči gledaju za preljubom, koji su razbojnici, idolopoklonici, nasilnici” i sve drugo što vezano uz tu temu nalazimo zapisano u poslanicama. Dakle, tu se radi o zajedničkom životu, a ne o zajedničkom obredu! Zajednica vjere je zajedništvo ljudi koji su očišćene savjesti od krivice svojih grijeha po jedinstvenoj Žrtvi na jedinstvenom križu okupljeni u obitelj koja ima svojstvo organizirane cjeline sa svojim redom. To je Crkva. Raspoznavalo se unutrašnju poštenost članova po tome je li Bog izlio dar Duha Svetoga na onoga koji tvrdi da vjeruje u Žrtvu. Taj bi tada postajao dijelom cjeline koju se nazivalo Tijelo Kristovo iz razloga što su djelovali i predstavljali Kristovu “ruku” na Zemlji, a sve pod vodstvom jednog “uma Kristovog”. Taj um Kristov nije bio utjelovljen ni u kruhu ni u papi, već je kao što to um djeluje i u fizičkom tijelu slao poticaje i rukovodio svakom pojedinom stanicom u tijelu. Tako je Duh Sveti kojim su svi vjernici bili napojeni imao ulogu krvi u tijelu. Ovdje se vidi ono što Isus misli kad govori o hranjenju, jer krv nosi životnu energiju do svake stanice. Slično funkcioniraju i tvrtke – pravne osobe u kojima ulogu krvi ima sustav za razvrstavanje i prenošenje informacija. Tako se pod “kruhom”ima smatrati fizičko sićenje tijela u obitelji koja zarađuje radom za hranu i rast u vjeri blagovanjem Riječi u zajednici. Pod “krvi” ima se smatrati Duh Sveti kojim su napojeni i okupani oni koji su istinski vjerovali. Duh Sveti je dar Božanskog prisustva u čovjeku te se po sjemenu duha rađa ” novi, unutrašnji čovjek.” Taj novi polako “guta” starog koji po samoj prirodi stvari umire na svaki način tj. i kao tijelo i kao duh i kao duša-kako god da gledamo. Taj novi ja može se nazvati “plodom” za vječnost! Taj i po smrti živi u Bogu, ali nisam siguran da bi se moglo govoriti o svjesnom bivstvovanju sve dok se ne dogodi uskrsnuće tijela te se tako osoba sastavi u cjelinu.
- 13:11 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.06.2004.

666-II

Imajući u vidu opće zazive za mir u svijetu kao ideje i cilja oko kojega se ujedinjuju i istočne religije(koje sebe ne vole tako zvati, već se doživljavaju iznad tog pojma) i kršćanstvo, moram utvrditi da se isti vrlo dobro razumiju i prožimaju. Naime, imaju isto izvorište u čovjekovoj neovisnosti i samoostvarenju. Očito je da im je cilj isti: izgradnja novog svijeta. Drugim riječima kako bi to zvučalo iz filozofskog kuta, koji je opet svojstven istom izvoru, oni grade savršenog čovjeka u vidu opće svijesti ili misli čovječanstva koje po svom doživljaju materije oblikuje istu.
Kain i Abel su zaista vječni (u konačnom smislu) protutipi dvaju stvarnosti. Kain, stvarnosti čovjekove pobune protiv Boga koja ide toliko da je spremna i samu stvarnost promišljati onakvom kakva ona to nije, i Abel, stvarnosti čovjekove pobune protiv Boga koja to priznaje i miri se s Bogom. Afirmacija čovjeka je zaista pojam koji dobro opisuje tu pobunu. Čovjek bi se afirmirao i to kao grešan tj. s pogreškom u programu koja sve okalja. Tako taj pobunjeni čovjek u želji da pobjegne od stvarnosti svoje pobune stvara misaoni svijet i to svijet dogmi i doktrine koje proživljava, proučava i koje obožava kao svoje žrtve pred Bogom i za Boga. Želeći tako ugoditi Bogu kao i Kain na način koji je protivan Božjoj volji on čini pobunu i dalje. Takva praksa “guta istinu”, jer je istina ono što čovjek može razumijeti kao stvarnost. U tom dvostrukom svijetu čovjekove umisli zapravo se nalazi nekakva “duhovna šizofrenija”. Ta “psihologija masa” je ono što se onda od masa prima kao “demokratski izraz volje većine” koja misli upravo onako kako se i može očekivati s obzirom na kolektivnu utvaru koja se štuje u liku duhovnog-misaonog tj. ljudskog duha. Pismo taj ljudski duh izjednačava s đavolskim. Tako se dakle, štuje Đavla u liku vlastite umisli koja projecira vlastitu grešnost i pobunjenost te potom služi kao novi izvor nadahnuća i novih ideja, jer predstavlja jedan posve paralelan svijet kojega se ljudskim umom proglašava pravim, zaboravljajući da je um iz kojega proizlaze misli također materijalan. Što je onda tu duhovno, a što materijalno? Iz toga uma danas vidimo kako “zeleni” i oni koji brane “prava čovjeka” oblikuju političko-vjersku stvarnost imajući za cilj savršeni svijet u kojem vlada mir jer čovjek svojim mislima koje se drži čistom istinom može djelovati u praksi te svijet oblikovati prema tom modelu savršene misli. To je neki apsolutni ljudski duh kojega se štuje kao duhovno apsolutno biće ili božanstvo koje bi trebalo biti oživotvorenje onog biblijskog cilja: “rasta u savršenog čovjeka zrelosti Kristove”. Tako se u toj ideji poljubilo kršćanstvo, ateizam i istočnjaštvo. To je neki lokalizirani panteizam. Lokaliziran u čovjekovoj misli.
- 14:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

666

Čovječanstvo je zaljubljeno u vlastitu zamišljenu sliku sebe i sve ideale vidi kao ostvarenje sebe i svojih, zbog nesrazmjera između misli i prakse onemogućenih ideja, potencijala. Čovjek misli da ima boga u sebi te da je biblijski Bog samo čovjekova ideja o kolektivnom biću tj. o savršenom čovjeku koji opet proizlazi iz samog čovjeka te raste do te imaginacije koja je stalno jednako udaljena, jer što čovjek više napreduje on proizvodi i veće misli tako da stalno ima pred sobom cilj za dohvatiti te iz tog svega raste u beskonačnu savršenost koju definira on sam kroz svoju dostignutost. To je izgleda ta tajna broja 666 tj. čovjekovog savršenstva u neovisnosti od Boga koji je obilježen sa sedmicom (7) kao sedmim danom koji je spomenik Božjeg stvaralačkog djela u kome je stvorio i čovjeka, nasuprot 6 koja nosi ideju čovjekovog samostvaranja.
- 10:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>